Za Rašu je cijelog života postojala samo jedna žena, Radojka Milojević Popov. U intervjuima nakon njene smrti je pričao koliko mu nedostaje, a priče o njih dvoje su uspijevale da natjeraju suze na oči i onima koji teško pokazuju emocije. Raša Popov bio je čovjek koji je jednoj generaciji uljepšao djetinjstvo i dao sve od sebe da od nas napravi ljude. Danas, na godišnjicu njegove smrti, sigurno će biti onih koji će po društvenim mrežema dijeliti citate i snimke po kojima ga pamtimo.
Među svim tim pričama, nalazi se i snimak njegovog gostovanja u emisiji “Hoću da znam” na B92 iz 2013. godine – nekoliko mjeseci nakon što je Radojka preminula. Ni na trenutak nije krio da mu je odlazak supruge i životne saputnice jako teško pao, a tada je na pitanje novinarke “Kako ste” iz duše odgovorio:
“Dobro sam. Noćas sam sanjao kako me zove moja pokojna žena”, rekao je i zaplakao, eto, kad me pitate kako sam, da vam kažem.”
Obrisao je suze, odmahnuo rukom i dao sve od sebe da razgovor nastavi normalno – onako dostojanstveno, ali i emotivno i s dušom kako smo i navikli.
Dugo je nakon njene smrti Popov svaki put kad uđe ili izađe iz stana prvo milovao njenu sliku – tako se osjećao kao da su svaki dan i dalje u kontaktu. Raša i Radojka su se upoznali na studijama, a književnik je jednom prilikom dočarao kako je tačno to upoznavanje izgledalo.
“Upoznali smo se na predavanju na fakultetu. Ona nije bila od onih koji sjedaju u prve redove. Ja sam stalno pokušavao da joj uhvatim pogled onako razrok, ali nisam uspijevao, bila je dostojanstvena”, prisjećao se.
Budući da su oboje završili književnost, bili su najveća podrška i pomoć jedno drugom, a pored ljubavi prema pisanoj riječi, dijelili su i ljubav prema djeci. Rada, kako ju je odmila zvao, radila je kao profesor i često je sa Rašom pričala o svojim đacima – on je odatle nerijetko i crpio inspiraciju.
Zajedno su se trudili da djecu, ne samo svoju, već svu djecu, izvedu na pravi put. Baš zato je čovjeku koji nam je obilježio odrastanje uz emisiju “Fore i fazoni” toliko teško palo što su ga upravo djeca napala. On je krajem oktobra 2014. godine bio žrtva maloljetne braće koja su ga sačekala ispred ulaza u zgradu na Paliluli i zahtevali od njega da im da novac.
Iako je dugo nakon napada imao traume i plašio se izlaska iz stana, kada je, pošle godine, čuo da je jedan od dečaka, koji je u vreme napada zajedno sa bratom imao više od 300 prijava u policiji, krenuo boljim putem i da je sada najbolji đak u jednoj osnovnoj školi – iskreno se obradovao.
/blic.rs/
