Majski prevrat iz 1903. godine i dalje izaziva veliku pažnju i uvijek je zanimljivo iznova čitati literaturu i izvore koji se bave ovim događajem. Evo jedne, manje poznate priče o planovima kralja Aleksandra uoči atentata koji bi, da su ostvareni, potpuno promijenili sliku tadašnje Srbije, a možda i spriječili sam atentat i kraj dinastije Obrenović.
Kralj Aleksandar oženio se Dragom Mašin (Lunjevica) 1900. i odmah naišao na žestoko većinsko protivljenje javnosti tom braku. Razlozi su bili brojni i dobro su poznati. Draga nije bila na dobrom glasu, bila je dvorska dama i udovica, 10 godina starija od kralja za koju se sumnjalo da ne može da ima djecu. Svakako ne baš idealan izbor za kraljicu. Kralja Aleksandra vodile su emocije prema lijepoj dami koje su se poklapale sa njegovim okretanjem prema Rusiji u spoljnoj politici.
Pitanje nasljednika
Kako je vrijeme prolazilo, sve je bilo jasnije da Draga neće roditi nasljednika prestola pa se počelo razmišljati o drugim rješenjima. U javnosti su kružile razne moguće i nemoguće teorije. Govorilo se o mogućem podmetanju djeteta Dragine sestre, o usvajanju nasljednika, ali su kružile priče i o Nikodiju Lunjevici, bratu kraljice Drage kao mogućem pretendentu na presto, koje je kralj doduše, demantovao.
Činjenica da nema nasljednika, a posebno vijest o trudnoći za koju se ispostavilo da je lažna, pokvarila je odnos sa Rusijom, pa do najavljivanog prijema kod ruskog cara nije došlo. Trudnoća je objavljena još avgusta 1900, ali je ruski ljekar Snjegirev utvrdio pregledom da kraljica nije trudna. Kralj nije htio da povjeruje nalazu ovih ljekara, pa je pozvao doktore Verthajma iz Beča i Kantakuzena iz Bukurešta koji su potvrdili nalaze svojih kolega.
Velikih problema bilo je i na unutrašnjem planu. Vojska je bila u lošem stanju, a politička situacija nestabilna – obračun sa Milanovim pristalicama, samovolja, državni udari, brojne vlade i demonstracije ugušene u krvi marta 1903. samo su povećavali već postojeće nezadovoljstvo.
Pojedini oficiri i političari smišljali su plan šta da rade u datoj situaciji i poslije različitih prijedloga došli do toga da kralj i kraljica treba da budu ubijeni. Ipak, za sve ovo vrijeme, ni kralj Aleksandar nije “sjedeo skrštenih ruku”, jer je izgleda spremao obračun sa zavjerenicima.
Aleksandar je planirao da se razvede?!
Kralju je bilo jasno da mora da se obračuna sa zavjernicima kao što mu je bilo jasno i da brak sa Dragom neće moći da potraje, pa je riješio samo nekoliko meseci pred atentat, da se razvede. Brojna su svjedočanstva da je njegov odnos prema njoj, posebno tokom 1902. godine zahladnio i da je on počeo da na dvoru opet okuplja ljude koje je sa dvora proterao kao Dragine neprijatelje.
Pored toga, obnovio je i kontakte sa majkom, ljutom protivnicom njegovog braka. Pukovniku, kasnije vojvodi, Živojinu Mišiću, kralj Aleksandar Obrenović je pomenuo neki važan događaj početkom aprila 1903. godine.
– Kako sam docnije čuo, ovaj važan događaj o kome je govorio kralj trebalo je da bude upućivanje kraljice Drage u pratnji đenerala Cincara-Markovića negde u banju na strani, s tim da se više i ne vrati u Srbiju. Da li je uistinu ovo bila kraljeva namera znaju sigurno oni koji su u to vreme bili u vladi ili u blizini Dvora – piše u svojim uspomenama Živojin Mišić.
Važan događaj o kome piše Živojin Mišić bio je odlazak kraljice Drage u banju Francensbad iz koje ona više ne bi mogla da se vrati. Dvorski ljekar Hadzi-Nikolić ubijedio je kraljicu da prihvati da ode u banju u kojoj bi joj liječenje možda pomoglo da zatrudni. Na put je trebalo da krene posle 5. juna 1903. godine, a bila je spremna i proklamacija o zabrani njenog povratka u zemlju.
Ostaje pitanje da li je kralj zaista imao namjeru da ovaj plan sprovede u djelo. Zavjerenici su, pak, bili riješeni da u akciju krenu bez oklijevanja i što prije.
Kraljeva eventualna reakcija na priče o zavjeri bila je zakašnjela, pa su kralj i kraljica na kraju brutalno ubijeni i masakrirani od strane zavjernika u noći 28-29. maja 1903. godine čime je ugašena loza Obrenovića.
izvor, foto /ISTORIJSKI ZABAVNIK, autor teksta Marko Marinković, prof. Istorije/
