Film “Toma”, u kojem je lik pjevača Tome Zdravkovića oživio glumac Milan Marić, danima puni bioskopske sale, a mnogi detalji iz života legendarnog umjetnika i boema tjeraju suze na oči.
Tomislav Toma Zdravković rodio se kao treće dijete u porodici, 20. novembra, 1938. godine, kada je njegova porodica živjela u Aleksincu.
Svi u porodici Zdravkovića bili su talentovani za pjesmu, ali on najviše. Talenat su nasljedili od oca Dušana, a Toma se istakao već u petom razredu kada ga je nastavnik matematike naučio da svira violinu, da čita note, da solfeđo zna u prste.
I Toma je počeo da zarađuje kada je zajedno sa drugom upisao trogodišnju tekstilnu školu u Leskovcu (išao je na smjer pletenja). Ali nije počeo da zarađuje u novcu.
Taj njegov drug, Staniša Stanojević, kako je ispričao u svom svjedočanstvu, i Toma Zdravković su stanovali u iznajmljenom memljivom sobičku u Ulici Nikole Tesle 25 kod „neke tetka Živke“.
– Spavali smo na podu i pokrivali se krparama, sve su nas vaške pojele – pričao je Staniša.
A sve je počelo kada su u centru Leskovca, tamo gdje je prije nekoliko godina podignut spomenik Tomi Zdravkoviću, u septembru 1954. dva mršava, izgladnila dječaka ušla u kafanu “Radan” iz koje se stalno čula muzika. Oni su došli da izmole za ostatke od trpeze, ali sudbina im je namjenila nešto više, prenosi Blic.
Imao je Toma sreće jer ga je te večeri čuo upravnik Pozorišta u Leskovcu i pitao ga hoće li da pjeva u predstavi „Zona Zamfirova“.
– Može, rekao je, ali za dvije činije pasulja i dva parčeta hljeba – prisjeća se pjevačev drug.
Dva mjeseca kasnije u “Radanu” gostovala je jedna prava kafanska zvijezda – Silvana Armenulić. Prije nego što je stala na podijum slušala je mladog mršavog dječaka kako pjeva, pa je zatražila da narednu pjesmu otpjevaju u duetu. Bio je to presudan trenutak za Tomu Zdravkovića.
Pjevao je Toma Zdravković za Danku, Ljiljanu, Sanju, Branku i mnoge druge gorenpomenute, ali malo je poznato da je jednoj Slavici, u koju je bio smrtno zaljubljen, posvetio najtužniju pjesmu.
Slavica je imala plavu kosu i oči, a iza nje je ostala pjesma “Buket belih ruža”, koja možda ne spada među njegove najveće hitove, ali definitivno krije najtužniju, štaviše, jezivu istinitu priču o njegovoj prvoj ljubavi koja je umrla ne napunivši 20 godina
Toma Zdravković je u Tuzli, dok je još bio nepoznat, upoznao studentkinju Slavicu. Volio ju je toliko da je maštao o odlasku pred oltar sa njom, ali je iz njenog dnevnika otkrio detalje o njenom intimnom životu sa poznatim i nepoznatim muškarcima, što ga je šokiralo. Toma i Slavica su se svađali i raskidali, iako su jedno prema drugom gajili snažna osjećanja.
Jedna situacija sa Slavicom bila je veoma neprijatna.
– Mojoj prvoj probi prisustvovali su fudbaleri Dragan Šekularac i Zoran Miladinović. Podsmjevali su mi se. Utučen i iskompleksiran, nisam primjetio da Slavica sjedi sa Zoranom. Shvatio sam da nešto nije u redu tek kad sam im prišao. Pred cijelim društvom rekla je da mora da obiđe neke prijateljice. Šta sam mogao nego da se složim. Vratio sam se u pustu sobu hotela “Balkan”, a ona se pojavila tek poslije ponoći – kasnije je ispričao Zdravković.
Kada je 1963. godine pjevao na Crnogorskom primorju, dobio je telegram u kojem ga je ljekar koji je liječio Slavicu obavestio da je ona teško, neizliječivo bolesna i da želi da ga vidi. Kada je stigao u Sarajevo, nije mogao da je prepozna, jer je izgubila trideset kilograma. Toma zbog nastupa nije mogao da ostane sa Slavicom, a nekoliko dana kasnije stigao mu je novi telegram kojim je obavješten da je njegova ljubav umrla.
Pogođen njenom smrću, napisao je najdirljiviju pjesmu u karijeri.
– Umrla je u Sarajevu, sahranjena je u rodnom Travniku, a ja sam stigao na svježu humku, tek da položim buket bijelih ruža. Sedam-osam godina kasnije, baš u Travniku, prvi put sam javno pjevao pjesmu njoj posvećenu koja je bila ogledalo našeg života. Izveo sam je tada i nikad više. Plakao sam ja, plakala je cijela sala. To nije bio koncert, već opelo… A bila je plava sa kratkom kosom. Imala je i oči plave i pomalo tužne. Visoka, sa dugim nogama, u plavim farmericama, izgledala je kao prava ”baba roga” – pričao je Toma objašnjavajući kako je nastala pjesma “Buket belih ruža”.
Pošto je uspio nekako da preboli plavu Slavicu, u njegovo srce ušla je crna Olgica, koju je Toma ubrzo zaprosio. Njihov brak, međutim, nije dugo potrajao. Poslije razvoda, Toma je mjenjao kafane. Pjevao je u novosadskom “Putniku”, beogradskoj “Topčiderskoj noći” i na Svetom Stefanu.
Toma je živio za trenutak. Na ljetovanju 1972. u Budvi zaljubio se u mladu Cetinjanku Nadu Radanović. Odmah su se vjenčali, na Ostrvu cvijeća, uz pjesme Usnije Redžepove i Anđelke Govedarević. Ali i ovaj brak je vrlo kratko trajao, a krah ljubavne veze bacio je Zdravkovića u očaj. Nastavio je da se opija, iako mu je zdravlje bilo ozbiljno narušeno. Ubrzo odlazi u Ameriku, pa u Kanadu, gdje u Torontu upoznaje četvrtu suprugu Gordanu.
Jednom prilikom Toma je izjavio da ga je ljubav uvijek pokretala, pogotovo ona nesrećna. Neprekidno je tražio srodnu dušu koja će da razumije njegova tanana osjećanja.
– Volio je sve žene o kojima je pjevao – ispričala je Tomina kuma, pjevačica Olivera Katarina.
– Bio je savremeni trubadur. Njegova duša bila je satkana od ljubavi. Nosio je ljubav i prema grešniku i prema stradalniku i prema svakom biću na ovom svijetu. Tražio je opravdanje, a ne osudu. U očima mu je bila toplina. I neviđena nježnost. I ljubav. Kad gleda, kao da natapa nježnošću i ljubavlju – objasnila je ona.
– Naš susret se dogodilo u Torontu sasvim slučajno. Toma je pjevao u nekoj kafani, ja sam tada bila jako mlada i voljela sam pjesmu i kafanu. Odatle je sve počelo, a nakon toga smo se vjenčali i živeli zajedno do njegove smrti – ispričala je jednom prilikom Gordana, četvrta Tomina supruga, koja i dalje živi u Kanadi.
– Kad dođem u Srbiju, uvijek mislim da ću se sresti sa njim. Dok ne dođem na njegov grob, ne mogu da shvatim da ga stvarno nema više.
O ljubavi prema drugim ženama jednom je rekla:
– Meni to nije smetalo, vjerovatno jer je on svuda pronalazio inspiraciju i sretao mnoge žene. Uopšte ne sumnjam da se zaljubljivao mnogo puta, jer je bio takve prirode. Recimo, pjesma “Danka” bila mi je jako draga, a kad sam upoznala Danku, onda mi je bila još draža. Sve njegove gluposti, ali i lijepe stvari, to je bio on. Stvarno je bilo nemoguće tu nešto promjeniti. Ponekad sam samo htjela da mu pomognem u određenim situacijama, ali nikad mu nisam nešto branila ili se svađala, već sam samo govorila: “proći će to, pusti, ako si se zaljubio, odljubićeš se”, i to je sve išlo kroz šalu. Verovatno je tu bilo svega, ali sam ga ja gledala kroz drugu stranu.
Iza njega su ostali kćerka Žaklina, koju je dobio iz braka sa Olgicom i sin Aleksandar, kojeg je dobio sa suprugom Gordanom.
Toma Zdravković dugo se mučio sa teškom bolešću. Preminuo je 30. septembra, 1991. godine u Beogradu, u 53. godini života. Sahranjen je na Centralnom groblju u Beogradu.
Iza njega su ostale pesme: „Da l‘ je moguće“, „Ej, Branka, Branka “, „Danka, “„Dotako sam dno života“, „Kafana je moja sudbina“, „Evo već je jesen, a tebe još nema“, „Prokleta nedelja“, „Tužno leto“, „O, Ciganko moja“, „Svirajte noćas samo za nju“, „Ostao sam sam“, „Kiša je padala“, „Za Ljiljanu“ (posvećena glumici Ljiljani Blagojević), „Umoran sam od života“ (Novica ju je napisao, po sopstvenom tvrđenju), „Pesme moje“ (napisao je njegov veliki prijatelj Kemal Monteno)…
/Srpskainfo/
