Čim je postao gospodar Crne Gore i zamonašio se u Petrogradu, jedna od praktično prvih stvari koje je mladi vladika Rade učinio jeste da je svog strica Svetog Petra Cetinjskog proglasio za svetitelja 1834. godine. Takođe, dao je i zavještanje da se sagradi kapela na Lovćenu, prva koja je posvećena upravo njegovom stricu.
Želja vladike Radeta bila je da upravo ova kapela bude mjesto njegovog vječnog počinka.
Milutin Medaković, Njegošev ađutant i prijatelj, zabilježio je njegove riječi kojima obavezuje Crnogorce da ga sahrane na Lovćenu: “To je moja potonja želja, koju u vas ištem da je ispunite, i ako mi ne zadate Božju vjeru da ćete tako učinjet, kako i ja hoću, onda ću ve ostaviti pred prokletstvom, a moj posljednji čas biće mi najžalosniji i tu moju žalost stavljam vami na dušu”.
Dva puta rušena Njegoševa kapela na Lovćenu
Nažalost, tragičnom igrom sudbine, upravo Lovćen koji je bio simbolom svekolikog duhovnog uzleta i ponos Crnogoraca, postao je svoja sušta suprotnost – simbol podjela i najdubljeg duhovnog bespuća i pada. Dva puta rušena je kapela na Lovćenu. Prvi put je to učinila austrougarska vojska 1916, zasigurno znajući za simbolički značaj koji je ista imala za Crnu Goru, nakon čega kapela biva obnovljena 1925. godine, od strane kralja Aleksandra Karađorđevića.
Ostalo je zabilježeno da se prilikom prenošenja Njegoševih kostiju iz Cetinjskog manastira u novosagrađenu kapelu na Lovćenskom vrhu 21. septembra 1925. godine, vladika Nikolaj Velimirović kralju Aleksandru obratio riječima: “Na koljena, vaše veličanstvo, nalazimo se na krovu naše države!”
Kralj je bespogovorno poslušao i kleknuo…
Drugi put kada je crkvica na Lovćenu porušena do temelja bilo je tokom 1971/1972. godine kada su to učinile komunističke vlasti. Šta se zaista krije iza drugog rušenja Njegoševe kapele najbolje je objasnio nedavno upokojeni legendarni arhijerejski namjesnik bokokotorski – protojerej-stavrofor Momčilo Krivokapić, koji je na svjetlo dana iznio pisma papinog izaslanika Franciska Palovinentija koja su 28. decembra 1969. godine bila upućena mitropolitu crnogorsko-primorskom Danilu Dajkoviću.
U pismu papa doslovce predlaže da bi bilo najbolje da se sa Lovćena skine kapela i izmjesti u muzej ili Njeguše “gdje doliči i prema istoriji i prema narodu koji je izumro”, a sve kako bi u Crnoj Gori “počeo život” s novim običajima i zamasima uz podršku Vatikana.
Komunisti srušili kapelu uz pomoć Vatikana?
“Svima je jasno da sadašnji narod nema više ništa zajedničko s nekadašnjim narodom orijentisanim velikosrpskom ideologijom koja je zloupotrijebila ovaj narod, koji može se reći potpuno izumire. Novi narod s novim navikama i novim životom je narod budućnosti i novih pregnuća, pa je voljan sveti otac papa da ovaj narod svesrdno pomogne i da ga povrati u pravu Hristovu vjeru zašto je voljan da uloži i velika sredstva”, stoji između ostalog u pismu.
Da li su ondašnje komunističke vlasti bile u kakvoj sprezi s Vatikanom povodom drugog rušenja Njegoševe kapele na Lovćenu, i da li je taj čin u sebi imao i primjese ezoterijskog – do danas ostaje nerazjašnjena misterija. Ipak, nesumnjivo je da su Njegoš i sve što on predstavlja očigledno smetali jednom takvom projektu.
Mitropolit Amfilohije po treći put obnavlja kapelu
Danas treće obnavljanje Njegoševe zavjetne kapele na Lovćenu ponovo aktuelizuje mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, koji u tome prevashodno vidi ispunjenje posljednje Njegoševe želje:
“Zar da ostavimo prokletstvo nad potomcima i narodom. Ne, njegova volja biće ispoštovana i tim činom provedriće se iznad Crne Gore”, odlučan je mitropolit Amfilohije, uz poruku da neće umrijeti prije nego što na vrh Lovćena vrati crkvu Svetog Petra Cetinjskog.
Ipak, mitropolit najvećeg protivnika u poduhvatu obnavljanja kapele ima u i dalje aktuelnom predsjedniku Crne Gore Milu Đukanoviću, koji i pored jasnog mitropolitovog određenja potencira da je u pitanju kapela Karađorđevića, a što po njegovom tumačenju predstavlja simbol navodne okupacije Crne Gore. Đukanović čak sa najvišeg državničkog mjesta u tom kontekstu prijeti i povratkom u “šumu”.
Đukanović poziva Cetinjane na fizički otpor
Analitičar Boško Vukićević smatra da su za prezir podmetanja Đukanovića, koji govori o tobožnjoj “kapeli Karađorđevića”, iako, kako kaže, i sam dobro zna da se radi o Njegoševoj kapeli, koju su Karađorđevići samo obnovili nakon što su je razrušili Austrougari.
“Jadna su huškanja odlazećeg predsjednika, koji građane Cetinja nagovara da se fizički usprotive obnovi svetinje.
Sve je to zaludna rabota, što bi rekao naš narod. I narod na Cetinju će shvatiti da se amanet najvećeg uma među nama mora poštovati. Kapela će biti obnovljena; to je neminovnost i zakonitost istorijskog procesa koji je pred nama”, kaže Vukićević za Sputnjik.
Štaviše, on u tom pogledu nema dilemu da je uklanjanje Njegoševe kapele sa Lovćena jedna od najvećih sramota i beščašća komunističkog rukovodstva republike Crne Gore.
“Uklonjeno je ono što nikako nije smjelo biti taknuto – simbol naše zemlje, koji i dalje stoji na svim njenim novijim grbovima, pa čak i na onom iz socijalističke ere. Tu se radilo ne samo o bezbožničkom, već u nekom smislu i o satanističkom činu: pogažena je Njegoševa posljednja volja, amanet najvećeg uma koji se rodio na našim prostorima. Njegoš je svojom potonjom voljom predao prokletstvu sve one koji je ne bi poštovali”, podsjeća Vukićević.
Mauzolej ne treba rušiti
“Dakle, kao da su neke mračne sile smišljeno forsirale varijantu prokletstva koje bi se, bezumnim aktom bezbožnika, sručilo na našu zemlju i njen narod. Stoga nikog razumnog ne može začuditi istrajnost i upornost našeg mitropolita u poslu vraćanja svete kapele tamo gdje joj je i mjesto”, decidan je Vukićević, koji na koncu odgovara i da nema mjesta bojazni pojedinih da bi zbog obnavljanja kapele na Lovćenu neko htio da sruši Meštrovićev mauzolej koji se sada tamo nalazi, a što je potvrdio i mitropolit Amfilohije.
“Nisam pristalica rušenja mauzoleja; za kapelicu može biti mjesta i pored njega. Uopšte, nikakve spomenike ne treba rušiti, svi su oni, ma šta simbolizovali, svjedoci epoha”, zaključuje Vukićević.
/Sputnjik/
