Samo ime depresija dolazi od latinske riječi i znači potištenost. Kada ljekari govore o depresiji, misle na niz srodnih psihofizičkih stanja koje karakterišu poremećaji raspoloženja, tj. afektivni poremećaji. Oni se prepoznaju kao sniženo raspoloženje, negativni osjećaji, crne misli. Prate ih i tjelesni simptomi poput umora, iscrpljenosti te poremećaja sna i apetita.
Ko obolijeva od depresije?
Trenutno od nekog oblika depresivnog poremećaja pati 3 do 4 odsto stanovništva industrijski razvijenih zemalja. Zasad se čini da su žene ugroženije od muškaraca, jer se kod njih depresija dijagnostifikuje dva do tri puta češće. Prema podacima, oko 15 odsto najteže oboljelih, koji su liječeni u bolnici, sami okončaju vlastiti život zbog velike patnje. Smatra se da više od dvije trećine samoubistava počine bolesnici koji su u teškoj depresiji.
Šta uzrokuje depresiju?
Najčešći otponac za razvoj bolesti su vanjski čimbenici, kao što su pretrpljeni stres. Depresija je bolest centralnog nervnog sistema koja nastaje zbog promjena u živčanim ćelijama i hemijskim procesima u mozgu. Najčešći uzroci za razvoj bolesti su vanjski faktori, kao što su pretrpljeni stres, nepravilna prehrana, manjak svjetla, slaba tjelesna aktivnost, alkohol te neki lijekovi i narkotici. Pokazalo se da neke osobe imaju urođenu sklonost (predispoziciju) depresiji, koja se genetski prenosi. Biološka psihijatrija stoga govori o depresivnoj građi, koja je zapisana u genetskom kodu, a označava osobitu sklonost razvijanja depresivnoga poremećaja.
Simptomi depresije
Neki od simptoma depresije su potištenost, tuga, zabrinutost, osjećaj bespomoći, umor. Depresija se može prepoznati po nizu simptoma, a svaki se bolesnik jačinom i vrstom simptoma razlikuje od drugoga. Najčešći simptomi depresije su:
potištenost, turobno raspoloženje, navala crnih misli i sjećanja;
intenzivna tuga, samosažaljenje, napadi plača;
osjetljivost, ranjivost, razdražljivost (“sve mi smeta”);
strah, tjeskoba, zabrinutost, strepnja (“nešto strašno će se dogoditi”);
pesimizam, beznađe i bespomoćnost (“nema mi spasa”, “nikad mi neće biti bolje”);
osjećaj bezvrijednosti, krivice i suvišnosti (“niko me ne voli”, “niko me ne treba”);
osamljenost, osjećaj nepripadanja ili nezaštićenosti (“potpuno sam sam na svijetu”);
nesposobnost uživanja u ranije ugodnim stvarima ili aktivnostima (“ništa me ne veseli”);
bezvoljnost, letargija (“ništa mi se ne da”);
oslabljena koncentracija i poremećaj pamćenja;
umor, iscrpljenost, manjak energije;
značajno smanjen ili povećan apetit;
nesanica ili prevelika potreba za snom;
tjelesni bolovi koji nemaju tjelesne uzroke;
želja za smrću ili planiranje samoubistva (“ne mogu više izdržati”, “bolje da me nema”).
Liječenje depresije
U liječenju depresije najčešće se koriste lijekovi, tzv. antidepresivi. Prvo pitanje koje se nameće kada nas pogodi depresija je šta učiniti. U svakom slučaju treba potražiti pomoć ljekara. To može biti ljekar porodične medicine, koji će sam prepisati antidepresivne lijekove ili će po potrebi oboljelog uputiti psihijatru. Može se otići i psihijatru koji ima privatnu praksu. Nažalost, golemi broj oboljelih teško prihvata da boluju od psihičkog poremećaja i s nelagodom odlaze psihijatru. Antidepresivi uklanjaju ili ublažavaju simptome bolesti u roku od jedne do šest sedmica, a mogu se kombinovati i s drugim postupcima te psihoterapijom.
Vrste antidepresiva
Na tržištu postoje vrste antidepresiva koji su prema svome djelovanju svrstani u nekoliko glavnih grupa. Glavne grupe su inhibitori monoaminooksidaze, triciklički antidepresivi te inhibitori ponovne pohrane serotonina. Svima je zajedničko djelovanje da pojačavaju djelovanje jednog ili više neuroprijenosnika te tako ublažavaju simptome.
Što treba znati o uzimanju lijekova , a pozitivno je :
Antidepresivi NE djeluju odmah, poput aspirina ili sredstava za smirenje. Zavisno o obliku bolesti, potrebno je između jedne i šest sedmica da lijekovi dovedu do poboljšanja. Presudno je da se uzimaju neprekidno i uz potpuno pridržavanje uputa.
Sve vrste antidepresiva podjednako uspješno suzbijaju simptome depresije kod gotovo 80 posto oboljelih.
Antidepresivi ne ometaju oboljelog u rješavanju problema u životu, ako problemi postoje. Zapravo, osposobljavaju ga za njihovo rješavanje.
Psihoterapija
Psihoterapija je dobrodošla pomoć depresivnom pacijentu, prvenstveno u razdoblju prije nego počnu djelovati lijekovi. Kada mu se stanje poboljša, od terapeuta može naučiti neke praktične “antidepresivne” vještine: kako se kvalitetnije ophoditi s ljudima, kako bolje organizovati život i izbjegavati stresne situacije, kako tražiti ono što želi i suprotstaviti se onome što mu ne ide u prilog.
Alternativne terapije
Uz lijekove i psihoterapiju depresija se liječi i elektrošokovima te svjetlosnom terapijom. U liječenju depresije pokazali su se učinkovitima neki postupci koji utiču na biohemijsko-električne procese u mozgu. Jedan od tih postupaka je i elektrokonvulzivna terapija ili terapija elektrošokovima (ECT). Terapija elektrošokovima još uvijek je najbolja metoda liječenja teške depresije te manične faze bipolarnog poremećaja. Provodi se u bolnici i potpuno je neškodljiva. Oboljelom se daju sredstva za opuštanje mišića i uvodi ga se u punu anesteziju. Potom mu se na jednu ili obje strane glave stavlja elektroda, koja u mozak pušta slabu struju radi izazivanja grča (konvulzije). Taj je grč ključni terapijski element ECT-a. Postupak se ponavlja 6 do 12 puta u razmacima od po dva do tri dana. Svjetlosna terapija se prvenstveno koristi kod zimske depresije, odnosno one koju uzrokuje manjak svjetla. Oboljeli gleda u lampu snage 2.500 do 10.000 luksa između 30 i 120 minuta (što je slabija lampa tretman traje dulje). Učinak se postiže već nakon 3 do 4 dana. Terapija nespavanjem pomaže depresivnim pacijentima kojima se značajno ublažavaju simptomi bolesti nakon neprospavane noći ili nakon 3 do 4 sata ranijeg buđenja. Može se kombinovati sa svjetlosnom terapijom, tako da se odmah nakon buđenja pacijent izvrgava jakom svjetlu.
/CENTRALnews/