Piše: Sociolog V. Vasić
Po motivima istoimenog romana Vuka Draškovića, poratne 1999. godine, u režiji Miroslava Lekića snimljen je film „Nož“. Vukove likove Alije Osmanovića odnosno Ilije Jugovića i Halila Barbarića oživotvorili su na filmskom platnu Žarko Laušević i Aleksandar Berček. Onaj ko je čitao knjigu i pride gledao film može da shvati kompleksnu radnju životne drame mlađanog doktora Ilije/Alije ali i da spozna motive surovog života na ovim prostorima.
Svako od nas bar jednom je čuo ili citirao neku od replika iz filma/knjige, ali definitivno u Bosni i Hercegovini, čini mi se da je najfrekfentnija ona o čuvenom rodoslovu, pa kad hoćemo nekoga da potkačimo a taj neko mora da bude sve sem Srbin onda citiramo onaj dio „Kako ti se zvao otac…a njegov otac….dalje…“ I nema tu ništa čudno za Bosnu jer se vijekovima prebrojavamo a sve nas je manje. I više me to ludilo ne iznenađuje jer smo očito nevakcinisani (od bjesnila)! Znam ko sam i šta sam, znam minimum pet koljena iza sebe i sa pijetetom se sjećam mog Pere, ništa manje mi nije važan ni Relja, Neđe se kao dječak sjećam, iako mi njegov lik u izmaglici nestaje. Dragan me rodio! Ja moram da svjedočim sve njih ali zagledan u budućnost! Čelom naprijed a ne da, svima do Dragana, im ne dozvoljavam da u miru počivaju i potežem za njima da bi nekome potvrdio da sam ovo ili ono! Sjetite se vi, koji kopate po tuđim rodoslovima, koliko je važno da pokojnici počivaju u miru! Pomenite ih samo u molitvi. Biće i dosta! Sjetim se ovih do Dragana u molitvi a njemu i u molitvi i ovako blagodarim jer me naučio da budem iznad svega čovjek ali i da znam da ljubim i poštujem sjene prađedovske ali razliku u ljudima samo po dobru ili zlu da činim.
Ali, ovde će se i dalje rodoslovi rastezati kao vuna ovčija u čoporu vučijem! Meni je u mnogome potresnija i važnija scena koja se prikazuje u filmu „Nož“ a koju Vuk nije napisao u romanu. Izgovara je legendarni Aleksandar Berček utopljen u lik i djelo ljudske i duhovne gromade hodže Halila Barbarića istog onog efendije koji će mladom doktoru Iliji rasčivijati korjene!
„Muslimani jebo vas onaj ko vas to nagovori! Srbi, jebem vas u pamet! Muslimani i Srbi jebem vas u vaše ratove! Sikter bagro, sikter!“ Nakon ovog neboparnog glasa razuma začuje se samo štektanje rafala koji kosi Halila! E baš on, Halil Barbarić, glas razuma i ljudska gromada, sinonim vjere i ljubavi, čovjekoljublja i bogoljublja biva izrešetan rafalskim pucnjima i strada za istinu. Koliko puta je samo razum izrešetan u Bosni! Koliko je samo puta istina na nišanu smrti bila! Koliko je samo riječ pogažena i u blato bačena! E moj, efendija Halile…nisi presjekao korjene već si sa obje noge, kako to Vuk piše, koračao u dvije različite cipele i do kraja ostao sluga Allahov ali glas istine i razuma! Koliko je samo Halila postradalo u proteklom nesrećnom ratu u Bosni i Hercegovini, koliko je glasova razuma ubijeno, koliko je istinoljubivih usta zatvoreno, koliko je mladosti nasilno u ilovaču bačeno! Koliko je nevine krvi proliveno! I dan danas nakon toliko godina još uvijek se traže posmrtni ostaci onih koji poput imišljenog, a tako istinitog lika iz romana, efendije Barbarića stradaše ni krivi ni dužni. I dan danas u grobove/kabure nisu položeni zemni ostaci 7 547 ubijenih iz proteklog rata. Za njihove se grobove ne zna. Očito da oni koji znaju ćute i time ih duplo ubijaju! O, Gospode kakvo li je to pomračenje razuma!
Ali, danas se ponovo u ovoj nesrećnoj zemlji poziva na rat! Ratni adski pokliči ponovo se čuju! Ponovo se prijeti nekakvim zveckanjem oružja i ratnim sukobima. Priziva se intervencija svjetskih silnika koji su ekspresno intervenisali devedesetih. Avaj, prizivaju krv i rat oni koji nisu ni osjetili smrad baruta niti su prolili kap krvi na ovu napaćenu zemlju. Prizivaju rat oni koji su obistinili onu narodnu „nekome rat nekome brat“. Leševi ljudski! Na smrt i adsku tamu vam zaudaraju riječi jer djela nikakvih i nemate! Ponovo bi da nečiju djecu gurate u rovove i oblačite u samrtne uniforme a vi bi sebe i svoje bližnje pomakli u nekakve trezore i sigurne bunkere! Sikter bagro! Neće vam ovaj put proći niti će bilo ko normalan stati u vaš krvavi stroj ma koliko se trudili da izmanipulišete nesrećnu omladinu i isprepadane starce koji dobro znaju šta znači udar granate i odjek rafala! Kad vi, psi rata, obučete uniforme a za vama vaši sinovi, bližnji rođaci i saradnici onda ću biti prvi ja koji će vam se pridružiti i obući uniformu! Ali, znate i sami kao što znamo i mi da od toga nema ništa! Niste je ni devedesetih godina oblačili već ste u rat i smrt gurali ove koje danas nazivate „borcima“ a koje ste, vašom drskom i jadnom politikom doveli na rub egzistencije ubijajući u njima dostojanstvo čovjeka i ljudskog bića! Hoćete li to možda od nas mladih da stvorite!
Hoćete li možda da vam mi, djeca devedesetih, budemo neki novi ratni vojni invalidi, demobilisani borci ili ne dao Bog ratni zločinci! Ili, da nećete možda da na našu mladost padne samrtna ilovača! Nećete taj film gledati! Hoćete da golobradi mladići preko noći u nekim vukojebinama odrastaju i sazrijevaju čekajući vas da uz čašu viskija palamudite na nekim pregovorima! Zajebite tu priču! Vama kojima je do rata – izaberite neko od prostranstava širom BiH, dobro se naoružajte, okupite se, podijelite se kako hoćete i pucajte do mile volje – ili do vašeg istrebljenja ili do momenta kad će vam, ako će ikad, proraditi glas razuma! Donosićemo vam vodu. Da nam ne ožedne patriote!
I ne, nije ovo nikakav kukavičluk, nije ni profiterstvo ni izdaja ni odricanje od imena, identiteta, naroda, vjere, istine! Ovo je glas razuma svima vama nerazumnim i poruka da se urazumite i okrenete oko sebe! Koga da gurate u rat? Čiju mladost da uništavate? Čije majke u crno da oblačite? Ološi! Nikakvi vi niste nacionalni sinovi! Ne zaslužujte minimum poštovanji svi vi koji na bilo kakav sukob pozivate! Vi ste klasični otpad i izrod svog naroda koji treba da vas se stidi! Pozivate mlade ljude da se oblače u nekakve uniforme koje zaudaraju na ustajalost i buđ izvučene iz podruma prošlosti. Hoćete da regrutujete dječake u vojne strojeve dok naši vršnjaci širom svijeta marširaju u naučnim dostignućima! Umjesto da nam djeca putuju, upoznavaju nove vrijednosti i civilizacije vi, pojedinci, bi da ih vraćate na nekakva glibava bespuća prošlosti! Znam ja da vi ne znate kako je hodati između leševa ali zato uspješno po (živim) leševima gazite ne bi li ostvarili svoje bolesne ambicije i političke ciljeve i održali se još duže u udobnim foteljama. Kad vam nestane ideja i narod spozna vašu anemičnost onda bi da nas plašite nekakvim ratovima pa od Srba, Hrvata i Bošnjaka ponovo pravite četnike, ustaše i balije – vi zaklete komunjare! Neće vam ići! Glas razuma će nadvladati vaše nerazumne krikove!
Da li vas je sramota, sve vas zajedno, zbog činjenice da danas u Bosni i Hercegovini živi preko pola miliona lica u stanju socijalne pomoći! Petsto hiljada siromašnih od nas 3 miliona balija, četnika i ustaša – kako nas vi gledate! I njima je najmanje važno jesu li u nekom od nacionalnih torova! Nemaju kad o tome ni da misle. NJima rafali odjekuju u gladnim stomacima! Bagro! Da li na njih mislite kad govorite o ratu! Kako da vam gladni ratuju! Oni bi danas bili srećni da imaju i konjetine iz Ikara, ali nema očito ni toga!
Novinari, zašto ste u službi onih koji duvaju u ratne trube!? Zašto prenosite njihove poruke i iste ne osuđujete! Vama se obraćam, vama koji to činite! Vama koji ste sramota u odnosu na čestite i etične kolege koji se stide profesije zbog vas pojedinaca koji uslugu činite svakom ratnohuškačkom štenetu koje bi ponovo da bjesumučno laje i ujeda sve oko sebe. Zašto činite uslugu idiotima konzerviranim u ratni ikar koji nisu preko praga kuće dalje prešli ali bi vrlo rado u nekakav rat pošli! Zašto servirate užeglo meso gladnim kerovima rata koji jedva čekaju da se, iza tastature, prave patriote iako NE još uvijek sastavljeno pišu! Zašto gušite glas razuma elite i intelektualaca koji imaju šta da kažu ali im vi ne dozvoljavate ustupajući prostor nekakvim divljačkim hordama i bolesnicima!
Zašto ne pišete o mladim naučnicima, uspješnim privrednicima, darovitim sportistima, požrtvovanim vjerskim službenicima koji nastoje Bogu i narodu da služe. Zašto ne pišete o vrijednim radnicima koji iz dana u dan u vrletima kanjona Bosne probijaju autoput da približe Sarajevo i Banjaluku! Vidi čuda, balijsko Sarajevo i četničku Banjaluku – očito da je tako u umovima bolesnika – ali u glavama nas razumnih je – moje rodno Sarajevo i uvijek draga Banjaluka. Osvijestite se onesvješteni – u etar gurajte i namećite glas razuma! Sramota me kao mladog čovjeka i nekakvog naučnika, opredjeljenog ostati ovde, što moram pisati ove redove umjesto da pišem naučne radove! Sramota me, nekoicine, mojih Srba koji ne znaju šta znači radost Božića pa ga proslavljaju van crkve i uz šovinističke pjesme. Sramota me mojih komšija Bošnjaka, pojedinaca, koji škrguću zubima na vjekovne komšije Srbe i pozivaju djecu da obuku nekakve zelene uniforme! Sramota me što neki pozivaju djecu u šumu ali ne da planinare već da se u rovove ukopavaju! Sramota me što, kao sociolog, moram da odgovaram na novinarska pitanja u tv kameru – da li će biti rata, kako će se smiriti tenzije umjesto da govorim o uspješnim mladim ljudima i njihovim dostignućima! Tužan sam kad moram da na društvenim mrežama odgovaram na poruke sa jednim jedinim pitanjem uplašenih prijatelja i rodbine iz inostranstva – hoće li biti rata. Odgovaram im sa NE a ni sam ne znam da li je istinit odgovor.
Tužan sam kad me pojedinci, braća Bošnjaci, nazivaju nepravednim (iako po Bogu i prema Bogu uistinu jesam u mnogo čemu takav) zato što ističem javno i istih se ne stidim, simbole mog naroda! Tužan sam jer ne razumiju, neki, da volim i ljubim svoj narod taman toliko koliko imam razumijevanja i poštovanja prema drugim! Obeshrabruje me činjenica da se i nakon toliko godina od sukoba ponovo na sukobe pozivamo! Žalosti istina da je među nama i danas prisutan, nadam se ne veliki, broj onih koji su spremni za krvoproliće. Boli me istina što putem društvenih mreža čitam i slušam nerazumne glasove pojedinih intelektualaca koji pozivaju „na odbranu Bosne“ ni sami ne znajući od koga je treba braniti. Jadni su takvi „intelektualci“ koji pljuju ne samo po naučnoj već i ljudskoj etici i dotojanstvu. LJut sam na ove iz inostranstva što punih džepova na pauzi od skijanja po vjetskim skijalištima iz toplih apartmana putem društvenih mreža „šalju poruke podrške“ i naravno pozivaju na odbranu. Kad vam je toliko dobro bilo zašto odoste – lažne patriote.
Žalosti me mnogo toga u ovoj državi kao što će me razžalostiti ali ne i iznenaditi reakcija svakoga onoga, a naročito mojih sunarodnika, ako ovaj tekst i poruku shvate bilo kako sem kao glas razuma. Znam da će biti i onih koji će me deklarisati kao nekog ko zagovara građansku BiH ili ne dao Bog komunistu – evo da vam odmah kažem, ne znam šta mi je ogavnije to prvo il idrugo – oboje isto sr…samo drugo pakovanje.
Za kraj poruka vama…koji nećete htjeti da razumijete…
I nemojte da pomislite vi koji poput komunjara lažno zagovarate nekakvu građanštinu u Bosni i Hercegovini a blato vam još sa cipela nije otpalo, pečat sokaka iz koga ste sišli i postali fina graCka raja, da je neko spreman pogaziti svoje nacionalno ili vjersko dostojanstvo i ukalupiti se u nekakav vaš lažni koncept. Neko možda jeste. Ja nisam. Kao Srbin neću nikada dozvoliti da bilo ko vrijeđa moj narod, njegove nacionalne simbole, kultru, jeik, vjeru, identitet, istoriju! Kao pravoslavni hrišćanin neću dozvoliti i jasno i glasno ću braniti moju Srpsku pravoslavnu crkvu, njene velikodostojnike, njeno učenje i imovinu!
Kao Srbin, hrišćanin i pravoslavac ali iznad svega kao čovjek koji u meni objedinjuje sve ovo, neću dozvoliti i uvijek ću braniti svakoga drugog i drugačijeg koji se neosnovano napada i ugnjetava. Braniću njegovu vjeru kao svoju, njegovu bogomolju kao svoj hram, njegov dom kao svoj kućni prag!
A vama koji duvate u ratne trube…ne želim ništa reći sem – Sikter bagro! Sikter!