Jovo Mijatović je rođen i odrastao u selu Zagajevi na tromeđi opština Sokolac, Rogatica i Pale. Od rane mladosti je po romanijskim livadama, proplancima i šumama sakupljao trave i učio vještinu narodnog vidanja. Polupismen, ali kao dobar poznavalac ljekovitog bilja i bolesti, bio je poznat na čitavom Balkanu, ali i šire. Liječio je i izliječio poznate sportiste, političare, glumce, vojnike, kao npr. poznatu glumicu Susan Svan, ali i sina američkog predsjednika Ričarda Niksona (od kojeg je dobio prsten s ugraviranim Niksonovim imenom, koji je Jovo nosio s ponosom) i mnoge poznate osobe.
Sa osamnaest godina odlazi u vojsku, gdje najveći dio vremena radi kao bolničar i veterinar. U austro-ugarskoj vojsci bio je poznat po melemu za brzo zarastanje rana.
Po povratku u rodne Zagajeve sa suprugom Milenom izrodio je šesnaestero djece (11 sinova i pet kćeri), ali nema pravog nasljednika kada je u pitanju liječenje čajevima i melemima na bazi ljekovitog bilja i meda, koje je najčešće sam pripravljao. Poživio je preko 100 godina i postao legenda.
U matičnim knjigama u Rogatici, upisan je da je rodjen 1886. godine. Kako se u to vrijeme sva novorođenčad nisu upisivala u matične knjige rođenih odmah, već nakon nekoliko godina, pretpostavlja se da je živio duže od 100 godina.
Nakon Drugog svjetskog rata se širom Jugoslavije pročuo kao travar, tako da su u njegovo rodno selo dolazile mase ljudi tražeći pomoć.
Iako je bio u nemilosti tadašnje vlasti (često proganjan, osuuđivan i zatvaran) bio je poznat i priznat i izvan granica bivše Jugoslavije. Stotine ljudi znalo je danima čekati njegov povratak sa čestih putovanja, kako bi našlo nadu i lijek za najčešće teške bolesti (rak, leukemiju, tumore i sl.).
Kažu kako je liječio i izliječio poznate sportiste, političare, glumce, vojnike, kao npr. poznatu glumicu Susan Svan, sina američkog predsjednika Ričarda Niksona (od kojeg je dobio prsten s ugraviranim Niksonovim imenom, koji je Jovo nosio s ponosom) i mnoge poznate osobe.
Jovo je bio visokog rasta, stasit i obučen u staru romanijsku nošnju, s vezenim čarapama i nožem pričvrščenim uz nogu, izazivao je pažnju gdje god bi se pojavio.
U svojoj osamdesetoj godini dozvolio je štampanje i objavljivanje svojih recepata, kako bi bili dostupni onima kojima je potrebna pomoć narodne medicine. O njegovoj popularnosti u narodu svjedoče brojni suveniri i pokloni koji krase vitrine njegovih potomaka.
Za života je ovaj čuveni travar s Romanije kod manastira Ozerkovići podigao sebi i supruzi Mileni vrijedan spomenik, mjesto gdje se često okuplja njegova mnogobrojna rodbina, prijatelji, nekadašnji pacijenti, ali i oni koji za legendarnog travara znaju iz priča onih koji su ga poznavali i cijenili.
Iako je bio poznat po vedrini i uživanju u životu, ostaće vječna zagonetka (nikakvu poruku nije ostavio) zašto je u septembru 1986. godine počinio samoubistvo.
O Jovi Mijatoviću je 1964. snimljen dokumentarni film “Jova Mijatović“ u režiji Puriše Đorđevića. Treba napomenuti kako je u to vrijeme Jovo bio proganjan od komunističkih vlasti, pa se u ovom filmu mudro brani kako on ne želi liječiti narod i da čak bježi od toga. Takođe se može primijetiti da mu je bilo zabranjeno prodavati trave, nego je svoje pacijente slao u Sarajevo, gdje su se ljekovite trave mogle slobodno prodavati – kod muslimana.
Kada je legenda o Jovi Mijatoviću narasla, komunistički pritisak na njega je oslabio. Jovo je zaposlio i jednu medicinsku sestru – muslimanku iz Bratunca. U filmu Jovo kaže da ima trideset i dvoje unučadi, koji svi potiču od njega i njegove žene, takozvane drugarice.
Jovo je u ovom filmu mudro odglumio naivnog seljaka koji ništa nije kriv što ga ljudi tjeraju da radi ono što on “ne želi”.
CENTRAL NEWS
