Jednog lijetnog dana u Strasbourgu 1518. godine, gospođa Trofea je počela divlje plesati po ulici. Nije prestajala, zavisno od izvještaja, plesala je četiri ili šest dana. U roku od sedam dana, bez ikakvog razloga, ulicama je mahnito plesalo 34-oro mještana, u roku od mjesec dana njih 400, uglavnom žena. Da nije u pitanju tek izmišljotina jednog šaljivdžije pokazuje to što je epidemija zabilježena na svim relevatnim mjestima – u ondašnjim crkvenim spisima, gradskim i mjesnim hronikama, te odlukama gradskog vijeća Strasbourga.
Ljudi su počeli umirati – od iscrpljenosti, moždanih ili srčanih udara. Zabrinuti velikaši zbog epidemije su zvali i doktore koji su jednostavno zaključili da je problem u “vreloj krvi” i da bolest treba “isplesati”. Kako bi pomogli građanima, unajmili su muzičare. Problem je u tome što ni danas doktori ne znaju puno više o ovoj epidemiji od svojih srednjovjekovnih kolega. Teorije su razne – od masovne histerije koja je posljedica stresa i gladi, preko tifusa do kolektivnog trovanja hranom, tačnije kvasca čiji je nusproizvod LSD (a raste na raži i ostalim žitaricama). No ništa od toga ne može objasniti zašto je epidemija trajala toliko dugo i zahvatila toliko mnogo ljudi. Nije jasno koliko je ljudi umrlo ( neki zapisi govore i o 15 ljudi na dan pred kraj, drugi kako je ukupno umrlo mnogo više), no puno veća misterija su oni koji su preživjeli – kako je istakao istoričar Džon Valer , takav tempo ne bi izdržali ni današnji maratonci…
