Đura Jakšić, Radoje Domanović, Stevan Sremac, Milovan Glišić, Bora Stanković, Vasko Popa, Tin Ujević, Slobodan Aligrudić, Zoran Radmilović, Bata Stojković… samo su pojedine ličnosti koje su rado svraćale u kafane širom Srbije i Jugoslavije, nekadašnja popularna stecišta književnika i umjetnika.
Savu, Mlavu i Moravu
Prelazeći ja,
Tebe sam se zaželeo
I lakoga sna.
Natoči mi čašu vina
Iz podruma svog;
Poljubi me, zagrli me,
Pomog’o ti Bog!
Tako je svoje besane noći Đura Jakšić pretakao u poeziju. I nije bio jedini… U kafanama, naročito skadarlijskim, družili su se, smijali, pili, pjevali, dobijali inspiraciju i stvarali poznati pisci. Pojam ,,boem” je zbog njih danas romansiran, mističan, a mnogi se pitaju da li takve ličnosti i dalje postoje…
Iza većini nejasnog pojma boemije oduvijek su se skrivali (i još uvijek to čine) mnogi beznačajni kafanski slučajevi, valjda stoga jer biti boem ljepše zvuči nego biti pijanac. Boemija je, ipak, mnogo više od kafane i pića, ali dobro ide i uz jedno i drugo.
Svaki oblik pobune je izraz nekog nezadovoljstva i potrebe za promjenom, ili barem trenutnom alternativom; svaki pobunjenik, bio on bučan ili neprimjetan (jer ima i unutrašnjih pobuna koje su nekada veće i uzvišenije od onih nametljivih) jeste pobunjenik protiv konformizma i rušilac tabua, onaj koji odbija da prihvati da je ono zatečeno ujedno i najviše što se od čoveka i društva može očekivati.
Djura Jaksic
Danas su Monmartr i Skadarlija postali sve ono što u boemskom duhu nisu smjele. Ipak, uprkos raširenom vjerovanju, boemi se nisu ni izgubili ni promjenili, možda ih ima manje, možda se teže prepoznaju i manje ističu ali, pošto je prava boemija duhovni princip pobune i slobode, i nje će biti sve dok bude bilo neslobodnog svijeta, lažnog morala i kukavičluka običnog čovjeka – kao potreba da se sve to prevaziđe.
Dakle, boemija je opiranje buržoaskim vijrednostima, a te vrijednosti posjeduju jedan šablon po kom se formiraju, iako su vremenom postale nelako uočljive – zato što su se odomaćile i postale prihvaćene kao jedine moguće.
Buržuj, građanin, a u današnjim kategorijama i svaki proleter, običan radnik, nezaposlena i zaposlena obrazovana populacija, kao i prost seljak imaju nešto zajedničko – ostvaren ili neostvaren san o sigurnosti i izvjesnosti. Nekada je on pripadao samo buržoaziji, a danas svima onima koji su se protiv nje borili i iz njenog raslojavanja nastali.
San o izvjesnosti podrazumjeva žrtvovanje dosadnog danas sigurnom sutra, potrebu za domom, za vjernim životnim partnerom, pouzdanim izvorom prihoda i stalnu opsednutost sticanjem, tako da se rad i njegov smisao sagledavaju samo kroz prizmu dobitka u materijalnom smislu.
Boem, sa druge strane, predstavlja alternativu ovakvom sistemu vrijednosti, a njegov prvi zadatak jeste da te vrijednosti uoči i doživi kao relativne, a ne propisane i date, ma koliko da su one gotovo svačiji san, utjeha i strah.
Učmaloj pariskoj svakodnevici Romi iz Češke, (Bohemie – na latinskom) bili su trn u oku i inspiracija, kako za koga.
Ti nomadi slobodnog duha, Bohemljani ili Boemi kako su ih Francuzi nazivali jer su dolazili iz Češke, predstavljali su sve ono što je suprotnost buržoaskom načinu života, a oni kojima se taj način nije dopadao poistovetili su sebe sa njima – odbacili šablone i norme, prigrlili tabue i nekonvencionalnost i stvorili pokret koji je bio nužni ventil za svakoga ko se gušio u represivnosti buržoaskog uštogljenog morala.
Mjesto okupljanja boema postali su pariski kafei, najpre oni u centru grada, u Latinskoj četvrti, a kasnije na Monmartru i Monparnasu. Iz više razloga kafei (ili kafane) bili su idealno mjesto za boeme. Najpre, tu su se oko okruglih stolova mogli okupljati i razmjenjivati ideje i posmatrati sa podsmehom buržuje tokom dana, a noću se prepušati tjelesnim zadovoljstvima, društvu žena i pića.
Život u komuni
Najčešći slučaj bio je da boemi prihvate komunalni životni stil, imajući zajedničke sobe za spavanje, radeći tokom dana u bibliotekama, kafanama, na ulici. Mahom bi sve što poseduju mogli da smjeste u velike džepove svojih kaputa, težeći na taj način slobodi po Diogenovom receptu.
Uz to je išao i prezir prema moralnim načelima građanstva i jedan jedini strah – da se ne robuje nijednoj predrasudi. U svojoj težnji da šokiraju buržoaziju na neki su način zavisili od nje jer je sam sistem vrijednosti koji su prezirali ujedno određivao i njihov, kao antiideal kome je moralo u svakom momentu da se kontrira. To je vodilo i boemskom odbacivanju braka, stalnih veza, i druženju sa kurtizanama i grizetama (koje su smatrane ženskom boemijom).
Noćna druženja su, naravno, uvijek bila podsticana i velikim količinama alkohola i, nerijetko, droga.
Monmartr, restoran koji je svakodnevno posećivala pevačica Dalida / Foto: Dušan Veselinović/Telegraf.rs
Dok se sve što običan građanin radi moglo posmatrati iz perspektive koristi i dobiti, boemi su težili beskorisnosti. Rad od kojeg nisu bežali bio je rad na polju umjetnosti, ali u očima buržoazije taj rad je bio beskoristan, a boemi su smatrani besposličarima. Uostalom, ni sami nisu pretjerano bježali od toga – ideal svrsishodnosti bio im je sve samo ne privlačan, živjelo se za trenutak i trenutno zadovoljstvo sa bezbrižnim pogledom u neizvjesno sutra. To je bio njihov vid podrivanja buržoaskog sistema vrijednosti.
Boemi između zadovoljstva tijela i duha
Svakodnevni život boema mogao bi se podijeliti u dvije vrste zadovoljstava: po danu oni su težili zadovoljstvima intelekta i srca, po noći, zadovoljstvu tijela. Sanjajući o stvaranju remek djela, svako u svojoj grani umjetnosti, boemi su po nekim izvorima bili čak i ranoranioci, stvaraoci koji jure za jutarnjom muzom i koji ostatak dana provode radeći na svojim delima.
Nije bila rijetka situacija da nekolicina njih, koji su dijelili sobu, rade u istoj prostoriji i da zatim taj rad nastavljaju gdje stignu: na trgovima, u kafanama, nasred ulice.
Noću, pak, prepuštali bi se zadovoljstvima tijela i ponosno izjavljivali da nikada ne zaspu nad knjigom i da nikada ne večeravaju na istom mjestu. Tražilo se društvo žena, alkohola i ponekad hašiša, a lumpovalo se do kasnih noćnih sati. Vjerovali su u donžuanstvo, hvalili se svojim trijumfima i iskreno odbijali da sudjeluju u svakoj aktivnosti koja im nije činila zadovoljstvo.
Tin Ujević, najveći hrvatski pjesnik dvadesetog vijeka, dugo je godina tokom međuratnog perioda boemski živeo u Beogradu, ne izbijajući iz kafana, posebno iz „Moskve“ i Skadarlije. Foto: Wikipedia/Kaiser87
Boemski stil odijevanja i njegov uticaj
Siromašni kakvi su bili, što iz nužde što iz osjećaja slobode, bradati i dugokosi boemi Pariza stvorili su novi stil odjevanja. Kombinovali bi odjevne predmete i boje koje ne idu jedne sa drugima, nosili staru odjeću (u principu sve što bi uspjeli da pronađu), pohabane cipele i od svoje nemaštine stvorili svoj stil koji je istovremeno predstavljao i bunt, kao što će biti i način odjevanja pankera stotinak godina kasnije.
Ovako odjeveni, a često vodeći i golišave modele sa sobom, naručivali bi jednu šoljicu kafe u skupim restoranima i ispijali je čitavog dana provocirajući i vlasnike i goste.
Iako su boemski pokret stvorili pisci, slikari, glumci, novinari vremenom je on postao privlačan i široj populaciji predstavljajući način života koji odolijeva propisanim normama.
Ubrzo su počeli da mu pristupaju i novi članovi, mahom studenti i usto neretko iz imućnih buržoaskih porodica. Oni bi, privučeni slobodom i autentičnošću boema, napuštali porodične poslove, programirane karijere i pristupali otpadničkim grupama buntovnika.
Pol Verlen i Artur Rembo sede prvi sleva / Foto: Wikimedia/Henri Fantin-Latour
Naizgled, boemi su se, kao i dendiji u Londonu, predstavljali nezainteresovanim za politiku izjavljujući kako oni nisu ni protivnici zakona niti njegovi branitelji. Međutim, nisu mogli ostati po strani – težnja za slobodom u životu i izražavanju i prezir prema buržoaziji vukli su za sobom i snove o političkim slobodama pa su neki od najglasnijih vođa revolucije iz 1848. poticali iz redova boema. Među njima su bila i imena Šarla Bodlera i Gistava Kurbea.
Osim pomenutih, boemima su pripadali i gotovo svi uspješni umjetnici Pariza tog vremena, slikari impresionisti, kompozitori poput Kloda Debisija, pjesnici simbolizma, među njima i Pol Verlen koga je nekim drugim putem poveo Artur Rembo, vunderkind koji je uspio da sablazni i same, nesablažnjive boeme.
Pol Verlen / Foto: Wikimedia/Otto Wegener (1849-1922)
Sudbina boemskog pokreta
Sudbina boemskog pokreta bila je slična sudbini svakog drugog alternativnog kretanja. Kao po nekom dijalektičkom zakonu, takvi pokreti najprije nastaju kao izraz bunta i neprihvatanja dominantnog načina življenja i nisu prihvaćeni od strane glavnih tokova kulture.
Posmatraju se sa prezirom i gađenjem, ali i sa malom dozom straha jer ipak uzurpiraju vrijdnosti koje se nisu dovodile u pitanje, pa se ne mogu smatrati ni sasvim bezazlenim.
Kafana “Bitolj” / Foto: Privatna arhiva
Poslije nekog vremena oni postaju šik, stvar pomodarstva i prilaze im ljudi koji sa njima nemaju suštinske, iskrene veze, nego samo idu za modom i zauzimaju svoju pozu. Na kraju bivaju prihvaćeni kao bitan dio kulturnog nasljeđa, uklopljeni u društveni sistem i u tom prihvatanju oni nestaju u istoriji.
Iako se većina istoričara kulture slaže da je istinski boemski pokret nestao sa početkom Prvog svjetskog rata, širom Evrope i Amerike i dalje je bilo ljudi koji su usamljeno, ali odlučno odbacivali propisane formule za život. Duboko zašavši u dvadeseti vijek, pokreti poput bitnika, hipika i pankera u mnogo su čemu naličili nekadašnjim boemima i na kraju podelili njihovu sudbinu gubljenja u mejnstrim kulturi.
(Telegraf.rs)
