Na samoj obali rijeke Miljacke, na Palama, u Romanijskoj ulici nalazi se, bez ikakve sumnje jedna od najljepših građevina ne samo na području opštine Pale, nego i cijele sarajevske regije, Cekovića kuća. Istorija kuće vezuje se za sam početak 20. vijeka, kada je Risto Ceković, ugledni sarajevski trgovac, nakon ženidbe Vasilijom Dokić, djevojkom iz ugledne mostarske građanske porodice, počeo izgradnju kuće, ljetnikovca na Palama, koja je uprkos burnim, ratnim godinama završena 1915. godine.
Ubrzo nakon njegove smrti, brigu o kući i uopšte o cjelokupnoj imovini potpuno preuzima Vasilija, tada majka šestoro djece, od kojih su, nažalost Drugi svjetski rat preživjeli samo kćerka Milojka, učiteljica i sin Petar, koji je nastavio očev trgovački posao.
Budući da ni Milojka, a ni Petar nisu imali djece, pred sam početak rata Milojka je testamentom kuću na Palama, kao i kuću u centru Sarajeva, u kojoj je inače i stanovala sa svojim bratom, u neposrednoj blizini Katedrale Srca Isusova, u današnjoj ulici Mula Mustafe Bašeskije, zavještala Mitropoliji Dabrobosanskoj. Potom su uslijedile teške, ratne godine, što se svakako odrazilo i na stanje Milojke, tada već starije gospođe, pa su obje kuće počele polako da propadaju. Kuća na Palama je zaista dugo izgledala veoma loše, oronulo, upravo kao i stanje u tadašnjoj, poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, gdje je zapravo i prioritet bio kako preživjeti, dok se o dobrima od kulturnog značaja vodilo malo računa. Ali i pored tadašnjeg lošeg stanja zadržala je svoj šarm, naročito drvene verande sa prednje strane kuće.
Nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine
Cekovića kuća je 2. septembra 2004. godine proglašena Nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, što predstavlja veliku i značajnu odluku, jer se ubrzo krenulo sa rekonstrukcijom i obnovom kuće, koja je završena 2007. godine. Danas je to svakako biser opštine Pale, svojevrstan hram kulture i umjetnosti, s obzirom da je su u prizemlju galerija, Likovne kolonije Pale, vinoteka i kafe, a na spratu muzej sa vrijednim eksponatima, namještajem i svim onim dragocjenostima koje su se decenijama donosile u kuću i sačuvale od propadanja. Osim izloženih djela nastalih na likovnim kolonijama od osnivanja kolonije, neposredno nakon rata, u kući se održavaju, koncerti klasične muzike i književne večeri. Naročito zanimljiv jeste mali amfiteatar na otvorenom i park u dvorištu kuće.
Zanimljive podatke o samoj porodici i kući, saznali smo od gospođe Nede Grbeša sa Pala, čiji je otac bio prijatelj Petra i Milojke.
,, Moj otac Andrija se bavio pčelarstvom, a s obzirom na to da je Petar takođe držao pčele iza kuće, moj otac ga je često upućivao i pomagao mu“.
Kao djevojčica Neda je često išla sa tatom kod Cekovića, kako na Pale, tako i u kuću kod katedrale, gdje su takođe imali pčele u dvorištu. Djevojčicu iz skromne porodice, svaki dolazak u njihov dom je oduševljavao.
,,Oduševljavao me je namještaj u kući, raskoš, jednostavno sve te prelijepe i divne stvari. Postali smo veoma dobri prijatelji, to su zaista bili dobri i vrijedni ljudi. Često su Petar i Milojka, kada bi dolazili vozom sa Bistrika na Pale, svraćali kod nas na kafu, s obzirom da smo i stanovali u neposrednoj blizini Željezničke stanice na Palama.“
Nestanak jedne porodice
Kada se govori o porodici Ceković, svakako se mora obratiti pažnja i na već pomenutu kuću u samom centru Sarajeva, sa prelijepim stablom dunje u dvorištu, koju je Risto Ceković 1901. godine kupio od Stjepe Srškića, a u kojoj je 19. oktobra 1858. godine otvorena Djevojačka škola ,,Stake Skenderove“. Ta kuća u kojoj su i stanovali Milojka i Petar, je takođe pripala Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koja je danas, i pored činjenice da je zaštićeni spomenik kulture, u veoma lošem, ruševnom stanju. Milojka je u periodu od 1984. godine, pa sve do svoje smrti 1995. iz zaostavštine svoje porodice 80 predmeta darovala Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine.
Priča o porodici Ceković nije samo obična, svakodnevna priča, naprotiv radi se o nestanku jedne građanske porodice, koja je nesumnjivo doprinijela Sarajevu u pozitivnom, prosvjetnom i duhovnom smislu. Ali takođe i veliki ponos svih nas, što danas možemo ući u jednu takvu građevinu kakva je Cekovića kuća i vidjeti, sve ono što je lijepo, autentično, sačuvano tokom vremena.
I naravno, na nama ostaje da očuvamo i spriječimo da u zaborav padne sve ono što je lijepo, značajno, često i neprocjenjivo u duhovnom smislu.
Izvor: Al Jazeera