U malom selu Planje u rogatičkoj mjesnoj zajednici Stjenice pet je kuća sa ukupno 12 stanovnika, od čega je u jednoj petoro čeljadi. Riječ je o domaćinstvu samohrane majke Jelene Gluhović sa dvije kćerke, Kristinom i Anom i sinom Lukom te djeverom Živkom.
NJene kćerke i sin najmlađi su stanovnici Planja i po svemu sudeći tako će biti još dugo, jer su Ana (18) i Luka sa 17 godina sa svojim trenutnim životnim opredjeljenjem odlučili da ostanu u selu. Oboje su, nakon završene osnovne škole, nastavili obrazovanje u Srednjoškolskom centru “9. januar” u Rogatici za zanimanje agroturistički tehničar, računajući da im agrar bude osnovno zanimanje i da ostanu vezani za selo, posebno za uzgoj stoke, koje je dugogodišnja porodična tradicija.
To dokazuje i činjenica da Jelena (44), koja je prije tri godine poslije smrti muža Ilije ostala sama sa troje djece, nije klonula duhom. Uspješno je uz dječiji dodatak nastavila da nosi teško porodično breme, koje je palo na njena pleća.
Uz pomoć djevera Živka (61) i djece, u toru imaju stado od 110 ovaca, a poslije zime koja je na pragu biće ih i skoro 200. U štali je šest muznih krava i dvoje teladi i sve drugo što treba da ima jedno uspješno porodično gazdinstvo. Obrađuju 150 dunuma vlastite i oko 100 dunuma zemlje koju uzimaju u zakup.
Zasluge za to umnogome pripadaju i djeci vrijedne Jelene. Od malih nogu ona su uz nju u toru i štali, a uz sve to dobri su đaci. Najstarija Kristina već drugu godinu je na studijama zdravstvene njege Medicinskog fakulteta u Foči. Često dođe kući i uvijek je od koristi majci, sestri i bratu.
Ana je maturant i krajem tekuće školske godine imaće diplomu tehničara agroturizma. Tim putem ide i najmlađi Luka. On je treći razred i sticajem životnih okolnosti, već u neku ruku i glava porodice. Zamijenio je majku u većem dijelu težih, muških, poslova.
Anin i Lukin dan, pričaju oni, počinje između pet i šest sati. Do sedam moraju biti na autobuskoj stanici u Stjenicama, koje su udaljene osam kilometara, odakle đačkim autobusom putuju još 18 kilometara do Rogatice. Na nastavi su do 14 časova, nerijetko i duže, a onda opet autobusom do Stjenica i pješačenje do njihovih Planja. Slijedi kratak odmor uz ručak i na posao – savijanje stoke i druge kućne obaveze do 19, a počesto i do 20 časova. Večera je uz sijalicu i tek onda učenje.
Iako je maturant, Ana se još nije opredijelila – da li da ostane tehničar ili da nastavi školovanje na nekom od fakulteta. Ali zato njen brat Luka reče da o tome ne razmišlja. Podlogu za ono sa čim se trenutno bavi dobiće u srednjoj školi u smjeru agro, koji je dominantan u odnosu na turizam.
– Biću bar “polukvalifikovani” seljak, ako fakultetom ne mognem stići do “majstora” u stočarstvu i ratarstvu, čime se godinama bavi moja porodica i od kojih se uz dobru organizaciju može solidno živjeti i u mojim Planjama, koje pružaju sve uslove za dobru zaradu i lijep život – veli Luka.
Tim prije, dodaje, što je ove godine, na sveopštu radost, došla i čista voda za piće i dovoljno za napajanje stoke sa izvora Bioštice. Otišle su u penziju čatrnje i bunari, koji su sa prvim ljetnim danima presušivali, a i cisterne za dovoz vode.
– Što se tiče drugog, dodatnog dijela moga zanimanja – turizam, neka ga za ne daj bože. Radeći i taj posao ostaje se u životu – reče na kraju Luka.
izvor / foto / Glas Srpske /
