Bunt. Glas srca. Stanje uma. Nepokolebljiva želja za mijenjanjem destruktivne i ovještale stvarnosti. Upravo onaj motiv kojim su se vodili naši dični preci dok su jurišali uz padine Kajmakčalana, probijali granitne linije Solunskog fronta i sasvim sami, uz blagoslov Boga, mijenjali tok surove sudbine herojski koračajući ka slobodi.
Danas, više od stotinu godina poslije toga, naš narod na ovom prostoru nalazi se pred složenim izazovima novog vremena. Međutim, baš kao što je vrli Gaćinović nakon aneksije Bosne u oktobru 1908. pisao o klonulosti svojih vršnjaka i opštoj apatiji jedne generacije, tako i naša današnja mladež anemično gleda na svakodnevne, podle udare na postojanje sopstvene nacije. Neotkloniv je utisak da smo se uspavali, odrodili i da kao na filmu gledamo kako dušmani otkidaju dio po dio svete zemlje naših predaka.
Zaista je neobjašnjiv taj bolni recidiv da Srbi iznova i iznova u miru prosipaju sve benefite ratnom mukom stvorene. Zar je toliko teško da se makar malo ugledamo na svijetle uzore iz slavne srpske prošlosti!? Ostala je zapisana slika kako u čuvenu Zlatnu morunu, stecište Mlade Bosne, stiže anonimno pismo za Nedeljka Čabrinovića. Nakon što Čabrinović sadržaj pisma, gdje se navodi tačno vrijeme dolaska Ferdinanda u Bosnu, pokaže drugovima, i Princip i Grabež usplahireno reaguju, dok je Trifkova euforija bila čak tolika da je prijetila da oda zavjeru.
Zamislite, oni su kanili da ubiju prestolonasljednika, njihova namjera postala je realna, znali su da idu u samoubistvo, a slavili su… Iskreno su slavili! Kakva je to odanost viziji, kakva je to ljubav prema otadžbini!? U njihovoj žrtvi mi današnji prosto moramo da tražimo iskru našeg preobražaja, a u svojim srcima moramo pronaći snagu da istrajemo na tom svetom putu prosvjetljenja.
I dok su Žerajić, Princip i ostali odužili dug prema otadžbini i pokrenuli na hiljade svojih vršnjaka postavlja se pitanje da li smo mi ovovremeni kadri da stvorimo neku novu, svoju, Mladu Bosnu? Naravno, drugačiju, adaptiranu vremenu i ustremljenu ka rješavanju
problema današnjice.
Odgovor na dato pitanje moramo tražiti u sebi i među sobom, a nove polaznike u borbi za otadžbinu moramo tražiti u svim žarištima mladih ljudi. I u srednjim školama, i na fakultetima, pa na kraju krajeva i na tim famoznim društvenim mrežama. Naš zadatak jeste da mudro i oprezno odvajamo žito od kukolja, te da one najvrijednine spretno spašavamo iz mrtvog mora nemara i oportunizma. Jednostavno odbijam da prihvatim da je narod jednog Obilića, Mišića i Bojovića dao naraštaj ljudi koji strijepe od poluusmenih kriminalaca, zaziru od polupismenih ratnih profitera i za sve to krive politiku i političare. Kao da je politika neka apstrakna kategorija, a političari faraoni, koji po starom egipstskom vjerovanju, tobože Bogom dati, padaju sa neba. Svoju sudbinu sami biramo i zato je krajnje vrijeme da je čvrsto uzmemo u sopstvene ruke i da plemenitim srcem i trezvenim umom činimo odlučne, ali promišljene korake.
U čuvenoj brošuri ,,Smrt jednog heroja“, začetnik i ideolog Mlade Bosne Vladimir Gaćinović piše: ,,Omladina uspavanih naroda mora da ima široko srce kroz koje će odzovniti bol svih onih koji ne umiju da govore.“ Iako naš narod možda nije uspavan, nego prije obesnažen i izmučen, naša omladina definitivno spava učmalim snom. Zbog toga, posljednji je čas da se uzdignemo i da već jednom pokažemo da li smo od svojih predaka zaista naslijedili to široko srce u koje staje sav bol, strah i drhtaj jednog naroda; Da li smo naslijedili taj tanani sluh koji svija vapaj i bijes svih onih koji su jednom krvarili za otadžbinu, ali više nemaju ni snage ni krvi da krvare opet; I konačno, da li smo preuzeli ta čelična, široka pleća vična da iznesu sveti zavjet prošlosti 15. vijekova pisane.
Jednog dana, nebo će nas sve prigrliti i tad će se vidjeti jesmo li bili SRBI ili smo bili niko! Zato oživimo našu istoriju! Istrajavajmo, borimo se i stradajmo! Neka nam uzor budu podvižnici i žrtvenici, a nek’ nam pandan budu vitezovi i ratnici. Na svijetlom putu, do pradjedovske slave i do iskonske pobjede!
Lazar Škobo