“Postoji mjesto gdje unakaženi mogu naći milost, gdje užasno može biti lijepo i gdje se neobičnost ne izbjegava, već slavi.To mjesto je pozorište” . Ova smjela tvrdnja, koja se u praksi pokazala neobično tačnom je u stvari citat iz “Peni Dredful”, fantastične horor serije , u kojoj glumac u trenutku zanosa ovom rečenicom laiku opisuje svoje viđenje pozorišta kao skloništa i nezamjenjivog doma.I zaista, onaj ko jednom zakorači u svijet pozorišta upušta se u ljubavni odnos koji traje beskonačno, ali nikad ne dosadi, i uvijek je na volšeban način privučen svjetlima i tamom pozorišta. Ono po čemu je teatar, između ostalog neobičan, su mnogobrojna praznovjerja koja su akumulirana kroz bogatu tradiciju pozorišne umjetnosti.Budući da sam veliki ljubitelj istog, osvrnuću se ovim putem na neka od njih.
Čovjek koga znamo kao jednog od najvećih i najplodonosnijih književnih autora, Žan-Batist Poklen ,nama poznatiji kratko kao Molijer-pseudonium kojeg je sam sebi nadjenuo ,odgovoran je (doduše nehotično ) za jedno od najvećih praznovjerja u svijetu teatra do danas. Molijera znamo kao vrhunskog komediografa, dramskog pisca, scenaristu, ali ono što većina ljudi ne zna ili ne obraća pažnju je da je on bio izuzetan glumac i to u doba kada na glumce nisu gledali toliko blagonaklono u Francuskoj.Vlasti su išle čak i do te mjere da nije bilo dozvoljeno pripadnika glumačkog esnafa sahraniti na svetom mjestu-groblju . Žan-Batist, koji je jedno vrijeme čak proveo u zatvoru nije se mogao nadati ni tome da će ga sahraniti u označenom grobu na svetom tlu.Neminovan je fakt da nas smrt sve na kraju stigne, pa je tako stigla i njega, 17. februara 1673. godine i to na daskama koje život znače.Tuberkuloza je uzela maha i kulminacija teške bolesti je uslijedila na izvođenju predstave koju je sam napisao, a koja se ironično zove “Uobraženi bolesnik ” . Za vrijeme nastupa je kolabirao, ali je usta punih krvi uspio da završi svoje glumačko izvođenje, nakon kog je prenesen u svoju kuću, gdje je preminuo koji sat kasnije. Na molbu supruge, kralj je napravio izuzetak i jedan od najvećih svjetskih književnika je sahranjen na svetom mjestu, protiv propisa i u neoznačenom grobu, da bi tek kasnije nepravda bila ispravljena premještanjem njegovih ostataka u muzej, a zatim i na najpoznatije svjetsko groblje – Per Lešez .Ako ste se do sad već zapitali, kakve veze to ima sa praznovjerjem, neću vas više mučiti. Žan-Batist je u trenutku svog kolapsa na sceni, a zatim i smrti, nosio kostim zelene boje ,te se od tog trenutka ukorijenilo vjerovanje među glumcima da zelena boja donosi lošu sreću koje traje i danas.
Naravno, kako bi ova priča o teatru, pa makar bila i ove vrste,a da se za jedno od najvećih praznovjerja ne vezuje ime Viljema Šekspira, suverenog vladara engleske književnosti. Njegov život je sam po sebi bio dovoljno živopisan,pa nije ni čudo da se uz jedno od njegovih velikih djela veže još jedno vjerovanje koje glumcima utjeruje strah u kosti.U pitanju je čuveni “Makbet”, ime koje se nije smjelo izgovoriti u pozorištu među glumcima jer je donosilo lošu sreću. Po jednoj legendi, za vrijeme izvođenja glumac koji je glumio Lejdi Makbet je naprasno preminuo, pa je sam Šekspir morao da preuzme izvođenje uloge do kraja predstave. Legenda nikada nije verifikovana, ali je dovela do toga da ni jedan glumac više nikada nije htio da u pozorištu izgovori ukleto ime i umjesto naziva je korišćen eufemizam “Škotska predstava” . Postojao je i čitav niz rituala koji je uključivao to da glumac mora izaći iz zgrade pozorišta ili prostorije u kojoj je riječ izgovorena, okrenuti se oko sebe tri puta, pljunuti i opsovati , da bi ga pustili unutra.
Mogao bih još dugo da pričam o čudnim običajima pozorišta, ali bi to već bilo previše, pa čak i za nas koji ga živimo svaki dan.Ove čudne priče,neobični običaji samo pojačavaju utisak o tananoj i sveobuhvatnoj duši pozorišne umjetnosti , o njenom stremljenju da dokuči ono što se golim okom ne može vidjeti.Teatarska duša je radoznala, a radoznalost neće uvijek ubiti mačku, nekad će je naučiti novim vještinama. Vrijedi pokušati, zar ne ?
VELjKO ĐOKOVIĆ
