Bošnjakinja Admira Ismić i Srbin Boško Brkić poginuli su zagrljeni u pokušaju da pobjegnu iz ratnog Sarajeva i zajedničku sreću potraže negdje gdje ih neće smatrati izdajnicima svoga naroda. Admira i Boško su bili rođeni iste godine, dijelili su svoje mladenačke radosti, nadanja, strahove, neizmjernu ljubav.
O sarajevskom Romeu i Juliji napisane su knjige i snimljeni filmovi. O njihovoj tragičnoj ljubavi, jednoj od, kako se vjeruje, posljednjih priča o pravoj, iskrenoj i bezuslovnoj ljubavi, okončanoj 18. maja 1993. godine, izvijestili su svi svjetski mediji.
Njihova ljubav je počela još u srednjoj školi. Upoznali su se za vrijeme Olimpijade u Sarajevu. Prijateljstvo je veoma brzo preraslo u ljubav, koja se nastavila i kada su glavni grad BiH zasule granate.
To što je Admira Bošnjakinja, a Boško Srbin, mladom paru nije bilo važno. Nisu ih uspjeli uvjeriti da su različiti… Boško nije otišao iz Sarajeva radi Admire. Mladi ljubavnici živjeli su kilometrima udaljeni, ali to ih nije spriječilo da se viđaju iz dana u dan.
I dok je rat bjesnio, njihova ljubav je bivala sve jača. Godinu dana od početka rata, Boško i Admira su odlučili da napuste Sarajevo. Pet dana nakon Admirinog 25. rođendana, 18. maja 1993, krenuli su iz grada.
Preko zajedničkih prijatelja su dogovorili izlazak iz Sarajeva. Vjerujući da je na snazi obustava paljbe, nisu čekali mrak, već su krenuli oko 17 sati. Međutim, uspjeli su da stignu samo do Vrbanjskog mosta kada je snajperski metak pogodio Boška, koji je izdahnuo na mjestu, dok je drugi metak pogodio Admiru. Smrtno ranjena ona je dopuzala do svog mrtvog dečka, zagrlila ga i izdahnula.
Osam dana niko se nije usudio da skloni njihova tela, jer su se nalazila na „ničijoj zemlji“. Tijela su izvukli pripadnici Vojske Republike Srpske i sahranili ih na groblju u Lukavici.
Nikad se nije saznalo s koje strane su pucali na mladi par, jer nikada nije pokrenuta istraga. Nikada niko nije optužen za ovo ubistvo.
/bastabalkana.com/
