Jugoslavija je propala. Veza nije dočekala zlatni pir. U disfunkcionalnom braku izrodilo se šestoro djece koja su nakon kraha postala siročadi, prepušteni na starateljstvo stranim centrima moći. Propala je država ali u suprotnom da nije propala ona i onakva, nakaradna, propao bi narod i to bi bila tek velika katastrofa.
Srpski narod bio je na ivici nestanka i uništenja u okvirima nezdrave disfunkcionalne porodice jugoslovenskih naroda i narodnosti. Nisu se svi mirili sa bratstvom i jedinstvom. Takvi su obično u ranoj mladosti bili penzionisani, neki bi pod čudnik okolnostima stradali, neki poslati u treće zemlje a veliki broj ipak bi završavao na Golom otoku ili utamničen u kazamatima širom Jugoslavije. Svi, ali svi, bili su pod budnim okom Udbe i Ozne. Ovi koji nisu pratili bili su praćeni. A i jedni i drugi samo izmanipulisani.
Narod koji je iznjedrio Teslu, Pupina, Simu Milutinovića, Mateju Nenadovića,Đuru Jakšića, Jelenu Mrnjavčević, Milicu Stojadinović….i ko zna koje ne, znane i neznane, znamenite ličnosti, upao je u zamku liderstva priučenog kumrovečkog zanatlije osvjedočenog srbomrzca. Srpski narod je bio žedan. Nije mogao da utoli žeđ na suvom bunaru jugoslovenstva kome su svi u sretanje išli iako su znali da je bezvodan i dubok. Samo rijetki, da li su bili hrabri ili ludi, ne znam, Bog zna, usuđivali su se da Srbe odvraćaju od te bezvodne, mračne, jame. Gromoglasno su se protivili ideologiji i petokraki zbog čega su surovo bili gonjeni, ali ne njih radi već srpskog naroda radi. Da li su bili ludi ili mudri ne znam. Bog zna. Ali, siguran sam da su znali i svjedočili istinom riječi jevanđelja – “Ako vas mrzi svijet, znajte da je Mene omrznuo prije vas.Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio, a kako niste od svijeta nego vas Ja izabrah od svijeta, zato vas mrzi svijet.“. Ti odlučni, hristoljubivi, pastiri sa buktinjama u rukama odgonili su mrak iz srca i duša vaskolikog srpskog, zavedenog, naroda. No, avaj bio je mrak. Mračile su, iz dubokog bezdana, sjenke prošlosti. Ali, ipak izbijala je iz zemlje svjetlost vaskrsenja prebilovačkih i golubinskih, koritskih i jasenovačkih jama, iako su bile nasilno prikrivane i gurane u podrum sjećanja o kojima se šapuće.
Zarad lažne ideologije udaren je embargo na pomen o stradanju srpskog naroda čime je počinjen dupli zločin. Na bogatu riznicu srpskog naroda namjerili su se oni koji su mu najmanje dobro željeli sa naumom da se denacionalizuje i na koncu depopulizuje. Uspjelo se, dobrim dijelom, i sa jednim i sa drugim. Oni koji su sa Srbima imali dugoročne planove znali su da provođenje u djelo istih neće biti lako ali da će najsmutljivije i najprljavije poslove ipak, sa mnogo ljubavi, povjeriti pojedincima Srbima koji će, poput crva u jabuci, izvrtiti plod iznutra i u končini ga osušiti. Najveći bedem na putu jugoslovenstva i nametanja nove religije bilo je zrno soli sakriveno u njedrima Srpske pravoslavnoj crkve koju su komunisti etiketirali kao izvor zla. E to zrno bi so zemlji da zemlja, do dana današnjih, ne obljutavi. Kako to obično biva uvijek se projavi neko ko je spreman da zarad ličnog komoditeta i šačicu nekog ćara, izda čak i svetinju. Komunisti su neumorno rovarili po crkvi sa namjerom da iskopaju nekoga dovoljno manipulativnog i labilnog da im posluži kao crv koji će izjedati iznutra.
Uvijek se nađe neki Petar da te se odreče i neki Juda da te izda ali..tako je oduvijek bivalo tako i tada bi’. Jedan od crva, iako odavno predat crvima, bio je ni manje ni više nego pravoslavni sveštenik ili kako su ga komunisti zvali „pop“, Vlado Zečević. Popu Zečeviću nije mnogo teško palo da skine mantiju i obuče činovničko odijelo a crkvu zamijeni kancelarijom, žrtvenik radnim stolom, krst puškom, istinu lažima. Po okončanju rata, 1945. godine nekadašnji pravoslavni sveštenik postaje, ni manje ni više nego, ministar unutrašnjih poslova. Sudbonosno ili ne, na njegovu pozicije će poslije doći Aleksandar Ranković koji se očito teško odrekao svojih korjena pa je, pod nerazjašnjenim (a itekako jasnim!!!) okolnostima skončao život kao Brozov najbliži saradnik. Koštalo ga je samo jedno! Sami prosudite šta…Iz primjera popa Zečevića, kakvih je na našu sramotu mnogo, vidi se da su komunisti bili neumorni u svom naumu. Kad kad su uspjevali. No, problem nije u popu komunisti ni u izdvojenim pojedinačnim slučajevima preobraženja, problem se javljao u upravo u depopulaciji jednog naroda – s r p s k o g.
Jugoslovenstvo, kao neka nadnacija, bila je veća laž i od same Jugolsavije ali i od tzv. bratstva i jedinstva. Kako je to divno primjetio jedan od najboljih Hercegovaca, srpski pjesnik i diplomata, akademik i pisac, Jovan Dučić – jugoslovenstvo je, kaže, bilo ideologija bez ideologa, zakon branjen bezakonjem, utopija bez ideje. Jugoslovenstvo je, briljantnim umom sagledava Dučić, bilo stranputica, bespuće, vratolomija i samoubistvo. Zna se, za Srbe. Svoj nesebični doprinos međusobnom ubjeđivanju da su ono što nisu dala je i tadašnja folk diva Fahreta Jahić –Živojinović – od milošte Lepa Brena sa svojom, u to vrijeme, hit pjesmom iz 1989. godine – jugoslovenka. Bili su ono što nisu a nisu bili ono što jesu. Voljeli su one koje će da zamrze a zavoljeli su one koje su im drugi omrznuli. Tražili su što je nađeno. Izgubili što je izgubljeno.
Srpski narod ne samo da je postao stranac i tuđin u sopstvenoj zemlji već mu je prijetila realna opasnost da izgubi i ime i vjeru. Stvaranjem nekakvog sedmog naroda u Jugoslaviji (iako je svih šest brojeva upitno) atakovalo se direktno na srpski nacionalni identitet. Da se jedan Srbin, na popisu iz 1961. godine, izjasnio kao partizan ili jugosloven bila bi šteta ali na našu sramotu bilo ih je mnogo više od jednog. Nakon popisa iz 1961. godine kada se kao posebna popisna kategorija javlja odrednica – p a r t i z a n, trasiran je put da se nacionalna pripadnost identifikuje sa državljanstvom umjesto sa etničkim porijeklom što će, svjedoci smo i danas, iznjedriti još neke narode na brdovitom Balkanu. Kako su to komunisti lijepo znali upakovati u šareni papirić – Jugosloven je mogao da bude svako ko se nije htio izjasniti po nacionalnosti. Srbi, zna se, da bi porasli u očima partijaša i kolonaša, prihvatali su novokrštenje kao da im nije bilo, iz prošlosti, dosta unijaćenja i islamizacije, pa su odlučili da se pojugoslovene.
Da je Jugoslovenstvo bilo pogubno za Srpski nacionalni identitet nije samo priča bez činjenica govore rezultati popisa stanovništva iz 1961; 1971; 1981; 1991. Na svakih deset godina prebrojavali su se, novopečeni, jugosloveni. Rezultati popisa pokazivali su da se na desetogodišnjoj distanci, kada su se održavali popisi, povećanjem broja Jugoslovena smanjivao broj Srba. Ne čudi činjenica da se broj Srba u Hrvatskoj smanjivao svakog narednog popisa a povećavao se, jasno je, broj Jugoslovena. U Hrvatskoj je 1971. godine, Srba bilo 626 000 u narednih deset godina, 1981., broj Srba se smanjio na 531 000 a u istom periodu se povećao broj Jugoslovena sa 84 000 na nevjerovatnih 379 000. Najveći procentualni i brojčani porast broja Jugoslovena a pada Srba, u Hrvatskoj se desio od 1971. godine, za vreme Maspok-a i izmjene Ustava SFRJ 1974. godine, a to je došlo do izražaja na popisu 1981. godine.
Matematika i statisika jasno su demontirale podmukle metode komunista sa istinskim ciljem da zatru sve što podsjeća na srpski nacionalni identitet. Bez pretjerivanja, tvrdim da su komunisti nastavili započeto uništavanje Srba od strane fašista i nacista iz drugog rata. Srbi su, jasno je, nasjeli na njihovu propagandu i baš kao četrdesetih što su išli na jame, ovoga puta su sa crvenim knjižicama u rukama hrlili na partijaške zborove. Razlika između Srba onda i tada bila je što su ovi na jamama ubijali tijelo a ovi u zbornicama i palatama ubijali dušu. Prema popisu iz 1981. najveći broj Jugoslovena živio je u Srbiji.
Da nije sve bilo crno u samrtnoj Jugoslaviji odlično su znali tadašnji muslimani (Bošnjaci) koji su bilježili konstantat rast dok su se njihove komšije Hrvati nacionalno osipali a Srbi doživjeli pravu nacionalnu eroziju. U Bosni i Hercegovini je broj Jugoslovena varirao na štetu Srba i Hrvata. Nakon smrti komunističkog ideologa Broza i nedugo potom, raspada njegove samrtne tvorevine, došlo je „vraćanja na fabrička podešavanja“ i pojedinih naroda. Neki su se vraćali korjenima prađedovskim, neki formriali novo ime a neki su ipak ostali dosledni crvenoj marami i petokraki. Očito da Srbi ne mogu da prebole nekadašnji sistem i lažna imena, pa se i danas najveći broj deklarativnih Jugoslovena nalazi u Srbiji. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine u Srbiji živi 23 303 jugoslovena. U Bosni i Hercegovini, po popisu iz 2013. godine, pored migranata, imamo i 2 570 jugoslovena, od čega je u entitetu Republika Srpska, Titu i partiji, zvanično, do groba je vjerno 1 622 drugarica i drugova čiji su preci bili, vjerujem ne tvrdim – s r b i.
Zanimljiv je podatak da od ukupne populacije – zaštićene vrste – jugoslovena, njih 327 131 živi i radi u Sjedinjenim američkim državama, oko pedeset hiljada u Kanadi a skoro trideset hiljada partijaša je u Auastraliji. Tek mali broj drugarica i drugova stacioniran je u Sloveniji (527), Hrvatskoj (321) a u malenoj Crnoj Gori 1 154. Za Crnu Goru i ne čudi, oni nikad načisto da budu sa imenom i porijeklom, ali me čudi kako to da je mali broj Brozomoraca u lijepoj domovini i postojbini njihovog vrhovnog vođe!?
No, da se vratimo na današnje vrijeme i stvarne probme koje imamo nakon raskomadavanja lažne ideje u granicama hiobridne države. Republika Srbija je, još u onom crvenom vaktu, podijeljena i rasparčana na pokrajine i autonomne oblasti. Bosna i Hercegovina je doživjela sličnu situaciju. U Srbiji su, smisleno i planski, formriane nekakve autonomsne oblasti gdje se upumpavalo, od strane komunsita, nesrpsko stanovništvo sa ciljem razbijanja srpske države i srpske hegemonije. Produkt tog zla je jednostrano i bezakono proglašenje tzv. države Kosovo i otimanje srpske teritorije. Vojvodina i Raška oblast i dalje su trusno tlo kojim se vješto manipuliše.
U Crnoj Gori, takođe, nacionalna situacija je usložena višegodišnjom jednoobraznom politikom koja je imala i ima i imaće, za cilj nacionalnu segregaciju i utemeljenje nekih drugih identiteta na srpskim temeljima. Obzorom da je Bosna i Hercegovina, očito, i u komunističkom vilajetu bila mimo svijet, tako je i danas. U procvatu ljudskih prava i demokratije kad su nacionalna opredjeljenja demode, kad se ruglu i sramu predaje sve što je nekad bilo temeljna vrijednost, u Bosni i Hercegovini se zagovara nekakva prežvakana jugoslovenština oličena u „građanskoj Bosni i Hercegovini“ gdje smo svi jedno – istina je jesmo i bićemo – siromasi i stranci u sopstvenoj državi – zanemarujući nacionalnu pripadnost i identitet.
Često se od ideologa građanštine može čuti otrcana fraza – Bosna nije ni srpska ni bošnjačka ni hrvatska – dok postaje sve više marokanska, iranska, afrička. Tu i takvu Bosnu i Hercegovinu zagovaraju političari bez ideja i inovacija u pokušaju dodvoravanja prozapadnim centrima moći. No, ako bi se dublje zagrebalo vidjeli bi da se, ponovo, na mala ili pak velika vrata pokušava nametnuti odavno sahranjeni komunizam i preobražena jugoslovenština gdje smo svi sve a ustvari niko i ništa. Opasnost da Srbi kao narod koji nestaje nasjednu na takvu priču mora se prepoznati! Djeca komunizma bi ponovo da svoju šapu spuste na narod koji ima vjekovnu istoriju i duboko pružene korjene u duhovnost, kulturu, istoriju pa i, na žalost, ratovanje i sukobe. Primjećujem da građansku inicijativu guraju ljudi koji nisu jasno sa svojim identitetom, oni koji se zarad komfornih kabineta i novčanih prihoda bez ikakvih problema konveruju u bilo šta. Žalosti me istina da su ti ljudi otvoreno konfrontiraju srpskom nacionalnom korpusu optužujući ga za znana i neznana zlodjela.
Ako bi me neko pitao šta je gore od Tita i partije bez problema i dvojbe bi odvorio– današnji konvertiti i građanski inicijatori! Kako da građanski koncept države zagovaraju oni kojima još blato nije sa cipele otpalo?!
No, hvala Bogu, i danas ima, vjerujem i znam, ne samo zrno već mnogo više od zrna, soli koja neće dozvoliti da zemlja obljutavi. I nije više to zrno skriveno ispod otrcanih i ishabanih mantija niti je riječ koju šapuću oronuli starci kaluđeri u polupraznim crkvama, već je grad što na gori stoji i koji se ne može sakriti jer ga u srcu čuvamo svi mi koji gromoglasno istinu – nerođene djece radi – govorimo!
Vjerujem i nadam se da kod nas, među Srpskim narodom, stasavaju novi sinovi – smjenjujući sinove komunizma, koji će jasno i nedvosmisleno znati da prepoznaju koji put nije ispravan. To je naše zavještanje i obaveza koju su nam ostavili prađedovi, opojani i neopojani, znani i neznani, sa Kajmakčalana, Cera, Kosova polja, Krfa. Pozivaju nas duše blagorodne sa dna plave grobnice – ne smijemo ostati nijemi!
Piše: Sociolog Vladimir Vasić
/CENTRAL NEWS/
