O njemu se priča kao o čovjeku koji je, za razliku od rukovodstava opštine Rogatica, spasio čuvenu ergelu konja sa Borika, koja je na ovoj visoravni postojala 125 godina.
Ono što nisu htjeli u vlasti Rogatice učinio je Fočak Srđan Arsenić, koji je skoro napuštene i iznemogle rasne konje arapske pasmine iz ergele kupio, dovezao na svoje imanje u zaseok Podgrad selo Velenići i tu stvorio carstvo za svoje plemenite životinje, ljubitelje prirode,svoje najmilije i njega lično.
Na platou iznad strmog kanjona rijeke Tare, odakle puca pogled na planine Maglić. LJubišnja i Durmitor, na nadmorskoj visini od 1.000 metara nikli su i još niču objekti za odmor, druženje za konjima, psima i divljim životinjama.
-Ne mogu reći da se ljubav prema konjima rodila u djetinjstvu kad nije tako, ali jednom, iznenada, čuvši priču o ergeli Borike, pomislih zašto ne bih, na mjestu gdje sam rođen, imao par konja, pa i čitavu ergelu . I ono što odlučim, kažem, pa nema povratka . Na rasprodaji ostataka boričke ergele kupih sa drugom preostale konje arapske pasmine i tako ovi ljepotani dobiše novi dom i novog gazdu – počinje priču Arsenić.
Ko voli životinje zna da konji imaju dušu. Da sa onim koji ih vole komuniciraju nemuštim jezikom. Da se raduju, tuguju, da znaju da plaču ali i umru od žalosti za svojim gospodarom.
-Osjećaju oni svi redom svaku moju nervozu, oštru riječ , tugu, tromost u hodu i da možda nije moj dan. Tada se primire, ne njište, ne ritaju se međusobno pa ovi proplanci kao da utonu u onu tešku šumsku tišinu svojstvenu velikim planinama – priča dalje Arsenić milujući rukama ždrijebe Niku, koje mu protura njušku pod ruke i pazuho, čupka za pantolone i umiljava se kao mače.
LJubitelji konja i oni domaćini koji nikad neće prežaliti ukidanje boričke ergele sjećaju se događaja sa Borika, kad su kupljeni konji tovareni na kamione da se voze ovdje pored kanjona rijeke Tare. Pastuv Miško nikako nije htio da uđe u kamion dok su se na obrazima njegovog ukrotitelja zaiskrile suze.
-Kad je ovako poklanjam ti Miška neka ostane na svojim Borikama – rekao je na iznenađenje prisutnih Arsenić.
Ovdje na visoravan iznad rijeke Tare dolaze mnogi koji vole rasne konje da se dive njihovj ljepoti. Ona se zove Sofija Pavlović i stalni je gost u Podgradu a druženje sa rasnim pastuvima, kobilama i ždrijebadima, kako kaže, oplemenjuje njenu dušu i daje joj posebnu energiju.
-Razlozi zbog kojih dolazim ovdje je jahanje, briga oko konja, ovdje kao nigdje imam osjećaj slobode kao i ove divne životinje za koje nisu izgrađene ograde i prepreke već slobodno pasu po livadama i uživaju u blagodetima prirode – kaže Pavlovićeva.
Tanja Govedarica je iz Herceg Novog gdje sad živi došla u rodni grad Foču i slobodno vrijeme koristi da, kako veli, napoji čula mirisima planine, uhvati poslednje oktobarske zrake sunca u Srđanovom ljetnikovcu, gdje ljepota nije misaona imenica već opipljivo stanje prirode i onog što je ljudskom rukom stvoreno.
-Prvi put sam ovdje i uživam i u prirodi i pokretima konja, njihovom kasu i galopu a posebno se divim ovom čovjeku koji je sve ovo što vidimo osmislio za svoje dobro i na sreću svih nas – govori Govedarica.
Srđan je sa drugom Dejanom Drakulom sagradio i još gradi malo izletište nad kanjonom od kuća za odmor i spavanje.
Prirodni vidikovac, na stijeni koja se okomito obrušava prema nemirnoj Tari, nedaleko od čuvenog rafting kampa Bastasi, ovaj ljubitelj prirode je opremio novim sadržajima koji gostu pružaju priliku se osvježi prirodnim sokovima, starim jelima ispod sača i popije nešto ljuto za dobro raspoloženje.
Nekoliko stijena u okolini ergele i kampa su izazovne za planinare i one koji vole visinu a posebno jedna sa malim tunelom pri vrhu. Arsenić se pobrinuo da se postave i stubovi i konopci kako bi posjetiocima vidikovca bilo sigrunije penjanje.
Fočaci su već otkrili ovu oazu mira u planini i kad krenu da se odmore obavezno povezu i džak zobi za konje dok Arsenić hvali i komšije koji su doborovoljno ustupili pašnjake za njegovu ergelu.
Dok napuštamo prostor ergele gledaju nas, kako po komandi, krupne oči Tare, Nike, Iskre, Srne, Lune, pa Kadine, Roksande, Arije, Gale, Mile, Nele, ždrijebadi Avala i Jabučila, pastuva Caca, Fahta i drugih grivaša koji nas pozivaju da im u pohode opet dođemo.
tekst: Radoje Spasić
