Boem, kompozitor i pjevač tužnog glasa, Toma Zdravković, na poseban način je obilježio estradnu scenu i narodnu muziku uopšte u bivšoj Jugoslaviji. Volio je kafanu i sve što je vezano za kafanu, osim jedne stvari, a to je novac.
Novac je najčešće dijelio ili ga je jednostavno potrošio u kafani gdje ga je i zaradio časteći goste. Uživao je u tome da čini ljude srećnima, iako je i sam bio nesrećan. Pa je tako kupovao ruže i poklanjao ih djevojkama. Evo priča o Tominim ludorijama s ružama i ciganki Zorici.
,,Prijetila mi je ozbiljna opasnost da postanem hronični pijanac. Pio sam na koncertima, između koncerata, sa poznanicima, kao i sa ljudima koje ni prije ni posle nisam sreo… Činio sam sijaset ludorija. Znao sam, recimo, da kupim cvijeće za pet stotina hiljada i da ga onda dijelim ženama na pijaci. Možda su mislile da sam lud ili pijan. Ali, meni je bilo divno.”
Definitovno interesantna i srceparajuća priča, iz žitova Tome Zdravkovića jeste i ova.
„Negdje osamdesetih godina svirao sam sa svojim orkestrom “Zlajini drugari” svadbu jednom Dorćolcu u “Velikoj Skadarliji” kod Srbe. Mladoženjina zelja je bila da mu pjeva Toma Zdravković. “Kralj” je po običaju bio na visini očekivanja. Glasom i čuvenim šarmom fascinirao je sve, pa je uz obode bašte bilo više slušalaca, nego na svadbi.
Kada je svadba završena, Toma i ja smo krenuli uz kaldrmu lagano, jer sam ja nosio kofer sa harmonikom. Negdje kod kafane “Tri šešira” iznenadi nas pravi proljetnji pljusak. Sklonili smo se u baštu dok kiša ne mine. Tu ispod strehe je stajala mala cigančica s velikom korpom punom ruža.
Toma je nju poznavao, pa je upita:
– Je li Zorice, kako si noćas prošla?
– Loše je bilo, mnogo loše Tomo. Ali, veče mi je i pored lošeg pazara, bilo prelijepo. Slušala sam te kako si pjevao i zadovoljna sam.
Toma je iz džepa izvadio novac i bez riječi ga proslijedio u njenu kecelju.
Zorica mu je uzvratila jednom lijepom ružom.
Pravo iznenađenje je tek slijedilo.
Kad’ smo nakon sto je kiša prestala izašli iz Skadarlije, a pošto smo se rastajali jer smo išli u dva različita pravca, Toma mi reče :
– E, majstore, daj mi 100 kinti za taksi.
Tek tad’ sam shvatio da je maloj Zorici dao čitav honorar od 700 maraka!
On se nije dao iznenaditi. Pogledao me i rekao:
– Njoj su pare potrebnije, a i ova ruža, vjeruj mi, više vrijedi od bilo kojih para.
…Kad’ se Toma preselio na neko ljepše mjesto, svirao sam negdje u Švajcarskoj. Žao mi je, nisam mogao biti na posljednjem ispraćaju najvećem boemu koji je šetao ovim prostorima. Moj gitarista mi je kasnije pričao. Na sahrani je dominirao jedan veliki vijenac od prirodnih ruža na kojem je pisalo – “Tomo, moje djetinjstvo te žali”, a donijela ga je, tada već djevojka, lijepa cigančica Zorica…
Priču je ispričao harmonikaš Zlatko Krstić.
/CENTRAL magazin/
