Kada je Heril sa Samosa, antički stvaralac, po prvi put u praksu uveo tradicionalne teatarske maske, vjerovatno nije ni slutio koliko će njihovo značenje prerasti važnost samog pozorišnog rekvizita i uzneti se do jednog od najbitnijih zaštitnih znakova i simbola pozorišta. U antičko doba, predstave su se održavale pod vedrim nebom i ogromni auditorijum nije mogao jasno da razazna crte lica glumaca,pa su fizičke karakteristike maski bile dodatno izražene da bi uvaženi posmatrači predstava mogli jasno da raspoznaju likove. Budući da su glavni likovi antičkih predstava bili uglavnom ljudi ili heroji, maske su pomagale publici da uz prethodno znanje o gore pomenutim, shvate o kome je reč. Od tih trenutaka pa do danas, tradicionalne maske nisu više uglavnom u upotrebi kao prije, ali za mene su velikani svjetskog i domaćeg teatra, postali i ostali bogovi i heroji kulturnog svijeta,nosili ih ili ne.No, vratimo se u sadašnjost .
Dobro poznata uzrečica o vremenu i bremenu se u ovom vijeku pokazala provjereno tačnom, i to ne na dobar način. Kada za sto godina naši potomci budu tražili bilo kakve informacije o glumačkoj umjetnosti, dokaze o našoj kulturi, bojim se da će svoja saznanja moći da zapišu na jedan list papira,ili to bar tako iz ove pozicije izgleda. Moderno doba umjetnosti je uglavnom donijelo tu karakteristiku da svako ko ima pristup medijima i internetu može da donosi sud o tome šta je umjetnost ili kultura. Platon u svom djelu “Država” kaže : “Vidiš li prijatelju ona tri čobana? Sve dok oni mogu da nadglasaju mene i Sokrata, i usled toga da donose odluke, ja u demokratiju ne verujem!”. Poenta citiranja ove izjave je da je postalo krajnje prihvatljivo da ljudi sumnjive inteligencije, obrazovanja, kompetencije nazivaju sebe umjetnicima,a svaki pokušaj diskreditacije od strane ljudi koji zapravo materiju poznaju i jesu istinski umjetnici ,odjekne kao da je još jedna kap vode pala u jezero. Uvijek su postojali pokušaji zaglupljivanja masa, to se nikad ne mijenja, ali je efikasnost ove rabote najizraženija ikad.
Glumačka profesija je takođe jedan od primjera kako ljudi koji čine pogrešne izbore mogu da naštete svom esnafu. Ti samozvani umjetnici su se počeli pojavljivati po rijalitijima, prihvatati projekte koji imaju samo zaradu kao krajnji cilj, a ne oplemenjivanje pozorišta i filmske umjetnosti. Čak ni doba u kom živimo- teška ekonomska situacija, nedostatak posla, ne mogu i ne smiju da posluže kao opravdanje za takve poteze, jer časnog čovjeka nije sramota raditi i neki drugi posao da bi obezbijedio egzistenciju,a ne pod plaštom kulture doprinijeti njenom urušavanju. Ako u današnje vrijeme neka trojica nacerenih ,kursadžijski orijentisanih zabavljača mogu medijski da nadglasaju veličine kao što su Vlasta Velisavljević ili Seka Sabljić (a to su samo neki od primjera ) onda je Platon neporecivo u pravu.
Čak i u glumi, Pandorina kutija je otvorena, pa zatvorena. U tome i leži problem,jer po legendi, na dnu kutije koju je iz radoznalosti Pandora otvorila, leži nada, koja je ugušena stavljanjem poklopca na nju. Tu metaforičku kutiju treba otvoriti do kraja i početi iz početka, čisteći prvo pod svojim pragom. Dok god ima umjetnika, glumaca koji poput Efijalta izdaju svoje saborce i puštaju neprijatelja iza leđa, iluzorno je nadati se tome da nekad vidimo i nasmijani dio pozorišne maske.
Veljko Đoković
