Nekim roditeljima je najlakše da “neadekvatna” ponašanja sankcionišu tako što će dijete izolovati u ćošak ili neku drugu prostoriju, ali to može da ima ozbiljne dalekosežne posljedice.
Djeca su vrlo osjetljiva bića i neke stvari i ponašanja roditelja ostaju zauvijek urezana u njihovu psihu i pamćenje.
Većinu roditelja u tinejdžerskom dobu vjerovatno će nervirati, a neke i zabrinjavati što im se dijete zatvara samo u sobu i izoluje se od ostatka ukućana. Da li ste razmišljali da razlog možda upravo leži u tome što su ih, kad su bili manja djeca, ti isti roditelji upravo tome i učili?
– Princip da kada imaš problem, neadekvatno ponašanje, kada te obuzmu emocije i ne možeš da kontrolišeš odlaziš u ćošak, u svoju sobu ili već na neko treće mjesto gdje ćeš da razmišljaš o tome što si uradio, u mnogim porodicama je model vaspitanja koji se prenosi sa koljena na koljeno – kaže psiholog Ana Popović.
Ona navodi da time šaljemo poruku djeci da sama treba da misle i shvate gdje su pogriješili i kako taj problem da riješe.
Umjesto da im pomognemo da riješe problem, čak i onda kada djeluje kao da našu pomoć ne žele, mi ih “guramo” u samoću i kažnjavamo kao roditelji, smatrajući da će oni sami doći do rješenja i naučiti lekciju. Dok su djeca mala, muče se i bore da izađu na kraj sa svojim emocijama, oni zapravo ne umiju da ih iskažu na pravi način. Nisu još naučili. Zato ponekad histerišu i imaju napade bijesa. To je način da privuku vašu pažnju i zatraže pomoć – objašnjava psiholog.
Popović navodi da histerično ponašanje djece kod roditelja izaziva frustraciju i nemoć, pa onda i sami kreću u “kontraofanzivu”, pokušavajući da povišenim tonom i vikom smire dijete, a ako im to ne uspijeva onda ga najčešće “otjeraju” u njegovu sobu.
– Mlađoj djeci posebno je potrebna pomoć odraslih da organizuju, procesuiraju i izraze svoja osjećanja na zdrav način. S druge strane, društvo nas uči da ih u tim trenucima treba kazniti, poslati u njihovu sobu. U početku, djeci je to trauma i stres koju nerijetko doživljavaju kao neku vrstu odbacivanja. Poslije nekog vremena dijete će to uraditi samo.
A onda se dešava da više nisu histerični, ni plačljivi, postaju tihi i prestaju da pokazuju emocije. Mi smo, na kraju, to od njih tražili time kako smo se postavili. Toliko puta, kad smo im bili potrebni, oni su morali sa svojim problemom da se izbore potpuno sami, u svojoj sobi, u ćošku ili na mjestu predviđenom “za kaznu” – kaže psiholog.
Kad djeca koja su tako vaspitavana jednog dana postanu tinejdžeri, roditelji očekuju da im se ona obrate za pomoć kad imaju problem. Tad “dolazi na naplatu” ponašanje roditelja.
Kako navodi, u takvim situacijama roditelji najčešće traže pomoć od stručnjaka.
– Dozvolite djeci da pokazuju emocije. Neke situacije će brzo proći, poput njihovih histerija zbog izgubljene igračke ili što ste im kupili pogrešnu čokoladu ili sok, što u nižim razredima nisu zadovoljni ocjenom koju su dobili… Vrlo brzo ovi benigni problemi ustupiće mjesto, u tinejdžerskom uzrastu, nekim drugim poput onih dilema koje se tiču stupanja u intimne odnose, vršnjačkog nasilja, susretanja sa različitim izazovima koje nosi ovo doba. Tada ćete poželjeti da vam vjeruju i da vam se povjeravaju, a to će za njih biti skoro nemoguće – upozorava psiholog Popović.
(Izvor: Ona.rs) (foto Freepik.com)
