NAJVEĆA SVETINJA KOD SRBA Ovako se pravilno slavi slava, prema tradiciji i običajima

Prije primanja hrišćanstva, Srbi su bili mnogobožački narod. Pored vrhovnog boga Peruna, koga su svi poštovali, svaki dom je imao svoje “domaće” božanstvo. Po prirodi sentimentalni i vezani za domaće navike i običaje, nakon susreta sa hrišćanstvom, Srbi su se najteže odricali tih božanstava.

Tek Sveti Sava je uspio da zamjeni idole i božanstva velikim svetiteljima Hristove Crkve, koji su postali zaštitnici i pomoćnici srpskih domova i manastira, porodica i plemena, sela i gradova, pa i čitavih pokrajina i oblasti. Tako je nastala krsna slava.

U narodnim običajima promijenilo se mnogo toga, ali se slava očuvala kao najveća svetinja našeg naroda.

Kako jedna porodica počinje da slavi slavu?

Krsna slava prenosi se sa koljena na koljeno, sa oca na sina, dok žene udajom uzimaju muževljevu slavu. Za ljude sa istom slavom ranije se znalo da potiču od istog pretka, ali vremenom i raseljavanjem, ovo pravilo je prestalo da važi.

Ukoliko sinovi žive sa ocem, slave svi zajedno. Ali, kada se sin oženi, osnuje svoju porodicu i odseli iz roditeljske kuće, treba da počne da slavi slavu u svom novom domu. Pogrešno je mišljenje i izgovor “Otac mi je živ, on slavi”. Čim neko živi zasebno, treba da proslavlja slavu u svom domu, jer je krsna slava zaštitnik domaćeg ognjišta i Božji blagoslov za ukućane, a naročito za djecu.

Kako se prima krsna slava od oca?

Prve godine kada se sin odseli, on dolazi kod oca na slavu. Kad se slavski kolač  isječe, otac iz desne ruke daje sinu četvrtinu kolača, poljube se, čestitaju jedan drugom, a sin taj kolač nosi u svoj dom, dijeli ga sa porodicom i naredne godine slavi u svom domu.

Pripreme za slavu

Nekoliko dana pred slavu, u domu počinju pripreme, kako bi se svetac zaštitnik proslavio što svečanije. Kuća se rasprema i čisti, ukućani kupuju po nešto novo od odjeće, naročito za djecu, da se baš tog dana “ponove”. U kući treba da je svečana atmosfera i vedro raspoloženje.

Svećenje vodice

Svećenje vodice obavlja parohijski sveštenik, a za ovu priliku, domaćica priprema jednu posudu sa vodom, buket bosiljka, malu svijeću, kadionicu sa briketom i tamjanom, i spisak ukućana. Sve ovo se postavlja na sto u sobi u kojoj se nalazi ikona. Dobro bi bilo da svi ukućani budu prisutni kad se sveti vodica, i to je razlog zbog kojeg se sveštenik ranije najavljuje. Kad se vodica osveti, svi ukućani treba da popiju po malo, a ostatak se koristi za pravljenje slavskog kolača.

Šta sve treba pripremiti za slavu?

Najvažnije je da za slavu spremite slavski kolač, žito, svijeću i crno vino. Zabluda je da se za slavu podrazumijeva veliki ručak. Pripremaju se ove obavezne 4 stvari, a sve ostalo je stvar izbora, mogućnosti i želje.

Slavski kolač

Dan uoči slave, domaćica kuće mijesi kolač od čistog pšeničnog brašna, u koji se dodaje malo bogojavljenske i osvećene vodice pred slavu. Kolač se ukrašava raznim ukrasima od prostog tijesta (brašno i voda). na centralnom dijelu treba da se nađe ukras sa simbolom ISHS (Isus Hristos pobjeđuje).

Slavski kolač zapravo simboliše Hrista, koji je hljeb života, a vino kojim se kolač preliva prilikom osveštavanja označava Hristovu krv, koja je tekla iz njegovih rana. Odmah nakon osveštavanja, ukućani uzimaju po komadić kolača, a zatim ga sijeku i služe drugim gostima uz ručak.

Slavska svijeća

Za slavu treba kupiti veću voštanu svijeću, koja se postavlja u svijećnjak i posebno ukrašava. Pali se na dan slave, prije sječenja kolača (ukoliko se obavlja u kući). Domaćin se prekrsti, izgovori molitvu i upali svijeću šibicom. Sveća i njen plamen simbolizuju svjetlost nauke Hristove.

Svijeća treba da gori cijelog dana, a gasi se na sljedeći način: Domaćin se preksti, uzme čašu sa vinom, iz nje zahvati jednu kašičicu i izlije vino na fitilj. Svijeća će se polako ugasiti, a zatim je treba odnijeti pred ikonu ili na neko drugo svečano mjesto u kući, gdje treba da stoji do slave naredne godine. Može se paliti prilikom zajedničkih molitvi u kući.

Slavsko žito

Uoči slave, domaćica priprema koljivo ili panaiju, odnosno slavsko žito. Žito se sprema od čistog i otrebljenog zrna pšenice u čistoj vodi. Zatim se cijedi i melje, a radi ljepšeg ukusa, dodaju se mljeveni orasi i mljeveni šećer. Slavsko žito se zatim prebacuje u liepu, nisku činijicu, lijepo se oblikuje i ukrašava takođe orasima i šećerom. Prilikom osveštavanja kolača, nosi se i žito – u sredinu se stavlja i pali svjećica, žito se takođe preliva vinom u obliku krsta, a zatim se svjećica vadi. Na njeno mjesto možete da stavite neki cvijet.

Isto kao i slavskim kolačem, slavskim žitom se takođe prvo služe ukućani, a zatim i gosti. Prema tradiciji, žito služi domaćica ili kćerka, a nosi ga na poslužavniku zajedno sa čašom vina i čistim kašičicama. Ipak, vino nije neophodno, jer je žito njime već preliveno, pa se može nositi voda.

Slavsko žito se kuva i prinosi u slavu Božiju i čast svetitelja koji se proslavlja, za zdravlje i napredak ukućana, kao i za pokoj duša preminulih u tom domu. Pšenica je u hrišćanstvu simbol vječnog života – smrti ili vaskrsenja, jer kada se sije, zrno pšenice umire i klija, ali se iz njega rađa novi život koji donosi stostruki rod.

Žito se sprema za sve slave

U nekim krajevima razvila se pogrešna navika da se žito ne sprema za Aranđelovdan, Gavrilovdan i Svetog Iliju, jer ti sveci su “živi”, kako kažu u tim krajevima. Prije svega, svi sveci su živi i od Boga proslavljeni. Znači, za sve slave treba spremati žito. Naši manastiri i crkve koji slave svetog Arhangela Mihaila ili svetog Iliju, pripremaju žito i to mora biti primjer kako treba raditi, jer se tradicija i običaji u crkvi čuvaju nepovrijeđeni. Nepripremanje žita, i pored upozorenja crkve, može se u tom slučaju smatrati čak i grijehom.

Dvorenje slave

U našem narodu sačuvan je jedan lijep običaj, dvorenje slave. Naime, domaćin, na dan slave, obučen u svečano odjelo, gologlav, vedar i raspoložen, dočekuje goste i cijeli dan ne sjeda dok svijeća gori. Ne sjeda iz poštovanja prema svetitelju koga toga dana slavi i koji je glavni gost u njegovoj kući, i on stoji pred njim kao u crkvi na molitvi. Ukoliko je domaćin u starijim godinama i fizički nije u stanju da prestoji cijeli dan, po njegovom dopuštenju slavu dvori neko od mlađih muškaraca, sin ili unuk. On ujedno brine o posluženju i rasporedu gostiju i o svemu što doprinosi da se gosti osjećaju prijatno i raspoloženo. Domaćin na isti način ispraća goste, sa željom da se dogodine opet sastanu u još boljem zdravlju i raspoloženju.

Slavska trpeza

Pored nabrojanoga što čini slavu: slavski kolač, slavsko žito, svijeća i vino, po našem narodnom običaju domaćin priprema slavski ručak koji se obavlja na dan slave. U nekim krajevima se priprema i večera uoči slave, na koju dolaze gosti, i to se zove navečerje praznika. Negdje se slavi i drugi, pa čak, i treći dan slave. Odsustvo vjeronauke uslovilo je da se slava pretvorila skoro isključivo u slavsku gozbu, na kojoj, niti domaćin, niti gosti znaju o pravom smislu i suštini slave, pa čak ništa ni o svetitelju koji se slavi. Pošto se to pretvorilo, dakle, u obilnu gozbu, siromašnije porodice danas nisu u stanju da finansijski izdrže toliki trošak. Podvlačimo ponovo ovdje, da je slava prije svega duhovni događaj i doživljaj uz ono što je neophodno za sam obred rezanja kolača, a sve ostalo je stvar volje i mogućnosti svake porodice.

Posne slave

Ovdje valja upozoriti na još jedan poguban i štetan običaj, koji se polako iz neupućenosti u nekim našim krajevima, uvlači u naš narod. Naime, kada neka slava padne uz post, ili u srijedu ili petak, na primjer Nikoljdan, koji je uvijek u Božićnom postu, taj dan se obavezno posti, bez obzira da li porodica iz nekih razloga ne posti taj post. Spremati mrsnu hranu za slavu je veliki i pogubni grijeh ako je post. Bolje je ne slaviti, nego praviti javnu sablazan i navoditi na grijeh druge (goste) da mrse na veliki praznik u vrijeme kada crkva naređuje post. Kad slava padne u srijedu ili petak, a nije post, gozba i mrsni slavski ručak može se odložiti za naredni dan. Pogrešno je, kako to neki čine, na dan slave kada je post, “prikazati” na trpezi malo ribe i posne hrane, a poslije postavljati i služiti mrsnu hranu. To je svojevrsno licemerje i nije dostojno hrišćanina, Srbina i pravoslavca, pogovo kada se zna da se može čak ljepše i jeftinije pripremiti ručak od ribe i posne hrane. Postoji, čak i kuvar sa receptima za pripremanje posnih jela, koga bi trebalo da koriste domaćice koje pripremaju posnu slavu, prenosi Stil.

(Iz knjige “Srpske slave i verski običaji”, episkop Nikolaj i protođakon Ljubomir Ranković)